Seo sam u ćoše i čekao na kafu bez reči. Dugo se nije desilo ništa. Pomislim, možda se danas služimo sami. Nakon, izvesno dugo vremena izašla je neka nova individua. I tu nastaje veliki problem i pre nego što se pozdravismo. Pokušavam naravno, vidno razoren od neprospavane noći, biti pristojan i uspostaviti kulturnu konverzaciju, a ona će:  

  • “Šta ‘ćeš?”
  • “Hmmm,… Dobar dan. Dobro sam, hvala na pitanju, a vi?”

Proždrljivo i nadrkano me pogledala i samo pokaza rukom upitno, šta ću da pijem.

  • “Pa ovako, polako sad… jednu produženu ali ne predugu, onako malo više od srednje, sa hladnim mlekom do vrha, obavezno bez pene. Odmah. Jednu istu taku malo dužu ali sa toplim mlekom, sa dosta pene, do vrha, za 4 minuta i 36 sekundi, za Kuma. I posle kad poslužiš i drugu, sačekaš, ne više od 6 minuta i poneseš još dve. Iste.”

“Problem, kažem ja vama.”

Samo je prevrnula očima i otišla od mene. I tu me nešto preseklo. Prepoznao sam taj pogled, prepoznao sam taj izraz na licu. Znao sam je odnekud. Ali prerano je bilo za korenspondenciju sa mislima.

Kum je stigao. Nema kafe. Ni njegove, a ni moje. Zagledamo jedan u drugog i čudimo se čudu. Kako je stigao i taj dan užasa i zatekao nas tako zatečene tj. natečene i hiptnotisane od nedostatka molekularne strukture kofeina i nikotina, u našim ćelijama…Nakon izvesnog vremena, čitajte 37 minuta, izašla je sa tobož poručenom kafom i uz to onaj nadrdani izraz na njenom licu. Koji nije zaboravila da ponese.

Ni blizu kafe. Znači gore nego neka pišaćka, još je uz sve to, moju tacnu napunila do samog ruba sa prolivenom kafom. Uz ukus izgleda uždrcaću se i od sve sreće u životu. A njegovo lice se skamenilo, samo mu je pulsirala ona vena glupača po sredini čela. Znao sam odma’ zašto, posluži me mozak na prepast. I kafa je tu bila najmanji problem…

Pokušao sam ga odvratiti od totalnog poglupljenja, i samo sam mu namignuo i rekao nešto u smislu, šta znam možda je umorna, trudna. Ko zna koji joj je dan u mesecu….

“Ali neuspešno!!! Sranje u bojama…”

Prošlo je nekoliko sekundi i eto ti nje nazad sa neprepoznatljivo ulepšanim izrazom na licu:

  • “Mili moj, pa to si ti? Ne mogu da verujem, nisam te prepoznala, u gužvi sam (očigledno sa telefonom  jer sa našom kafom nije bila). – Koliko dugo se nismo videli, ima već petnaest godina, kako žena, deca, posao, kako sve… bla, bla, bla…”

I to je bome potrajalo neko vreme, ispitivanje, pipkanje, dosađivanje,… Dok je on samo ćutao i stiskao vilicu. I jeste li nekad čuli kako škripe zubi dok dok neko besni u sebi. Niste. Ne poželite onda nikad. Iz preventive Vam govorim.

Morao sam da spasim situaciju. Napravim se lud (mada to nikad nije bilo potrebno) i pitam:

  • “Vi se poznajete od pre?”
  • “Da poznajemo se od pre!!” (ona veoma arogantno)

Nismo se nikad slagali, još iz prošlih života, očigledno. Progutam knedlu i zamumljam tiho sebi u bradu – jedi govna,… A moj Kum će na sve to:

  • “Grešiš, mislili smo da se znamo, ali smo se tek kasnije upoznali…”

I kad je neko glup i ne shvata, onda je samo – glup!

  • “Baš mislim da smo se lepo slagali, da je naš odnos bio magičan… bla, bla, bla”

I tu nije opet prestajala da trtlja o ljubavi i njenoj magiji narednih petnaest minuta, bez pauze. Najebasmo!

Lepo i sasvim mirno (po nekom čudu) Kum je skrenuo pažnju na mene, rekavši:

  • “Ma ne umem ti ja oko toga, ne razumem se mnogo u te teme. Kumašin je oduvek bio više mističan, pitaj njega, da ti objasni sve o magiji…”

Prekrstio je levu nogu preko desne i nagnuo se nazad, prebacio cigaru u izpruženu desnu ruku, sa sve ludačkim osmehom, spreman da se napije nečije krvi. To je njegova sedeća “Virabhadrasana”, tj. borbena poza. I kao što uvek umem da zatupim u nepovrat sa odgovorom, krenuo sam uz poglupi smešak u susret njemu, za spas od iritirajuće situacije:

  • “Po starom verovanju postoji bela i crna magija. Može se tumačiti kao “dobra i loša”. Poput bajki, možda. Mada je nadasve realna i postoji. Ali u vremenu u kojem smo sad, i na prostorima Balkana na kojem se nalazimo i živimo, sve manje tragova bele ima. Sve se više i više svodi na crnu boju. Nažalost…”

Pažljivo me je slušala i rekla:

  • “Mislim da je moja veza sa tvojim kumom bila bela magija…”

I naravno, moj sluđeni um, nije umeo da stane i ne petlja petlju poput pijanog mornara. Upitah:

  • “I šta si uradila sa njom Grimhilda?”
  • “Ne znam, ti mi reci…” (uz njen detinjasti osmeh i pogled poput onog Kingovog klovnovskog lutka).

Tišinu sa groblja koja je usledila, gromko je prekinuo Kum:

  • “Zavila si je u crno…”

I tu normalan čovek poželi da pobegne sa mesta događaja. Poželeh , čak i ja tako nenormalan. Kum kad sastavi obrve i brkove, samo kažeš sebi “bjež’te noge moje, usra vas guzica!”. Ne zezam se, bolje je suditi sebi sam, nego on da krene presuđivati. I Mile, matori pobeleli čovečuljak, koji ume da liže jednu pivsku flašu po čitav dan u Prčvarnici ustade i ode, vidno u trkaćem hodu poput preplašenog noja. Platiće, malo sutra.

I ako sam slučajno zaboravio spomenuti, bio je krajnje lep dan, mada je oko nas, u tom trenutku, grmelo i sevalo iz vedrog neba. Strujanje u vazduhu navelo me da se nakostrešim poput mačeta. Dobio sam i taj pogled i oči, prestravljenog i popišanog mačeta. Najebasmo, da ne ponavljam!

Prošlo je dugo vremena, samo sam mahao i naručivao kafu za kafom, bljuzgu za bljuzgom. Ustajao sam i donosio piće do našeg stola, jer ona se više nije približavala. Čak neko sa Alchaimerovim sindromom podsetio bi se šta se ne sme i ne radi, kad Kum popizdi.

Pogledao me je smireniji sa pametnijim pogledom nakon devete kafe i kazao:

  • “Hteo sam je gurnuti sa trećeg sprata, toliko daleko je sve otišlo. Svejedno mi je bilo, i da posle nasmejan sledećih trideset godina osedlam u nekoj prdekani. Smiren, znajući da više neće nikoga navlačiti na raspeće i da ga raspamećuje. Tad sam se samo nenormalno mirno, mada izluđen do besvesti, pokupio i ustao sa stolice, zgrabio gaće i četkicu za zube i izašao iz stana. Zanavek.”
  • “Znam, posle smo presedeli ovde dane i noći, popivši plantažu kafe i ispušivši četiri duluma duvana. Znam… Još kako dobro znam…”
  • “Imali smo smetnje zbog nje, jebi ga, ali ostali smo nas dvojica, preživeli…”
  • “Ne laži! Samo Mitar Bosin, ti i ja…”

Glasno zapevasmo groteskno u jedan glas:

“Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine…”

Nekim čudom, sutradan posluživao nas je neki štrkljavi klinjo…

“…nastaviće se (možda)!”

P.S. Moram li da napomenem, da je i ovo, pa donekle, izmišljen događaj, predvođen mojoj dosadom i jednim veoma ličnim sećanjem?

  • “…napomenuo sam!”    

…objavljeni delovi : I – II –  III – IV – V – VI – VII – BB – MEM1 – MEM2 – MEM3