Želeo sam pisati o njenim stopalima. Ne znam zašto. Jedino su mi ona izgledala nekako odraslo na njoj. Želeo sam pisati o životu, kojeg ne znamo da živimo, i Bogu kojeg tražimo na pogrešnim mestima. Ponovo. I o majci. Majci prirodi. Želeo sam… Želeo sam svašta nešto, ali nisam umeo.
U dobu neke finansijske nesigurnosti u kojoj se nalazimo, rekao mi je neko, da su pare jedino što se uvek može naći, i da je to od svega najjednostavnije. Gledao sam ga, pokondireno, poput one tikve, i zapitao se: “Svi tragamo za parama i nije nam nikad dosta. Stalno stvaramo nove troškove”. I odgovor, koji je usledio da je pare najlakše naći, iznenadio me je. Nemoguće je vratiti vreme, zdravlje, prijatelje i izgubljene ljubavi. A pare su tu, uvek ostaju u potražnji i uvek se ponovo nalaze. Zato nam je tako, tražeći pare i materijalnu sigurnost, sve ostalo postalo nam je nebitno. Živimo nemareći šta nosimo u sebi, nego vapimo samo za onim što bi nosili na sebi. Kako li smo tako prokleti na sve neljudske stvari. Zašto smo postali bezosećajna gomila? Prosta i kvarna. Tako bezdušna.
Okrećemo se u nebo i molimo Bogove, različitih imena, čak se međusobno uništavamo u ime njih. Umesto da se osvrnemo u tlo, po kojem bezbrižno gazimo svaki dan, zahvalimo i pomolimo se Zemlji, koja nam daje sve. Sve što nam je potrebno. Majka priroda je ustvari Bog kojeg tražimo. Ta zemlja je naš život, koji veoma uspešno uništavamo, zajedno sa nama. Indijanci su bili u pravu, odavnina. I njih smo istrebili. Glupi smo i nezahvalni. Nezahvalni na osnovnim stvarima koje su nam dane, a još uvek tražimo neke potpuno nebitne suprotnosti, misleći o… ma o ničemu, ne mislimo ništa, ko plovke. Tražim neki pridev, naročit, da nas opišem, ali reč, “ljudi” dovoljna je.
“Odlutam ponekad, tražeći nepostojeće stvari i onda odustajem, po ko zna koji put, ali ne prestajem verovati. Da li sam vernik, grešnik, ili sam samo lud?”
A hteo sam je samo dodirivati. Stalno, ne ispuštati iz ruku. Maziti dlanovima, ljubiti usnama, milovati dušom. Hteo sam i umeo sam. Umem, da, veoma dobro umem. I dok ona sad neodlučno odlazi na tim stopalima, tiho, da iskusi život, to jest ljude, mrzeći me što sam bio u pravu, puštam je. Šta bi drugo!? Njena je koža čista i meka poput sutona blagog, i opet je nudi, da okusi gorku ljudskost. I to tako treba da bude. Valjda. I žao mi je zbog toga. Žao mi je nje. Još uvek je nestrpljiva i veoma naivna. Još uvek očekuje cvet u jutro pre noći, bez vode i saosećanja u obliku kiseonika. Žao mi ju je. Pregaziće je, baš kao taj teško očekivani prolećni cvetak. Ali to se zove odrastanje. I svako iskušava vlastiti život, to jest, ljude na svojoj koži. Pa i ona. Ne može niko obući nečiji kaput, pa ni kožu, i osetiti nečiji život i umesto njega probati se u ožiljcima vlastitih starih rana. Koje iznad svega treba i zaslužiti. Pa tako ni ona, pa ni ja sam. Ne možemo navući ničije ranljivo odelo, ničije telo.
“Niko – nikome. Nažalost ni ja tebi ovaj stari okoreli i izvejani jeans.”
Sad odlazi, ne znajući, da život je jednostavan. Zalud sam joj govorio, da život je veoma lep, da problem smo mi, ljudi, koji ne umemo da ga živimo i neprekidno osporavamo i udaljavamo se jedni od drugih. Sad odlazi, da život iskusi. I neka oseti, neka nauči. Puštam je. Šta bi drugo!? Žalim, šta bi drugo.
Zato eto, mali mišu moj, u pravu sam i kad ti kažem, vidimo se za koju godinu. I znam i šta ćeš mi tad reći. Sve znam i sama sve već znaš. Šta bi ti i govorio dalje. Shvatila si i pre nego što si krenula. I zato si neodlučna. Sad idi, i živi. Nisi prva, i to sam ti rekao. No tu priča koja mi se uporno ponavlja prestaje. Ovde. Zanavek.
Da, hvata me sujeta, po ko zna koji put. Izgleda bolje da odustanem od traganja za nepostojećim. I da prestanem da serem o životu i da se ne zavaravam, da umem da živim.
“Preživljavam. Jebi ga.”