I

Jutro je otpočela toplo, sa malo kiše
prepuno nijansi raznih boja,
za mene, s jednim tonom sive
poput one tmurne magle svake zime.

Miriše trulo voće tek popadalo na tlo,
kažu stiže jesen, s njom sunce brže zalazi,
samo meni vreme sporo ide.
Ne ide mi, ne ide…

Pas koji gleda, kroz mene vidi,
zastao je na trenutak
zbog mirisa tuge polivene po meni.
Tu i dalje sedim, nekako još više sam.

Gledam kako se praznina prazni,
samoća osamljuje, nedostajanje povećava,
mada, ne razumem kako može biti neko
još više od samoće sam.

Nestaje još jedno letnje doba
života moga.
Osećaj taj me ledi, kao da je nešto
umrlo u meni.

II

I posle zime umesto proleća
jesen ponovo stiže u moj zagrljaj.
Na vrata kuca verna druga,
drugim imenom, zove se samoća.

Ugasila je svetlost i ovog dana
uz sve neispunjene želje
zaspala je i zadnja nada.
Laku noć! Rekoh jutru. Glasno.

I reci mi stara drugo:
“Dok se svet u suncu polako budi,
dok se sve sastavlja u ljubav i ljubi,
šta to još ponovo u meni, umreti ima?

Tišina se nastavlja, odgovora nema
šum i brujanje u glavi sve je manje podnošljivo
odelo na meni, u kome se ne osećam komotan.
Ustvari to koža postaje tesna, rašiva se ožiljcima.

Tresu mi se ruke, dok izvlačim pertle,
zadnji put da pomognem sebi
i ovom bolesnom telu oduzmem gravitaciju
jedino što još ono ima. Smrt!

“Samoćo, shvati već jednom, da više ne primam goste!”