U tišini čuo sam mladost kako mi odzvanja
i tiho, tiho prolazi.
Podigao sam ruku u pozdrav
iskustvu i starini.
Idemo na jug, tiho mi kaže.
A gde ćemo još južnije?
Nema dalje. Ne vuci me za rukav.
Meni se više ne putuje nigde bez nje.

Zastao sam i seo na jedan prag,
što ga sad još domom zovem,
nastavio čekati u nadi,
da se više nećemo mimoilaziti.
Naizad, više mogućnosti ako stanem na uglu
nego da hodam u krug.
Slab sam sa geometrijom od malena,
a, izgleda i sudba moja i sudba njena.