Dane preživim tipičnim šovinističnim zadovoljštinama,
a noći ne prespavaju ni najhrabriji, kamoli ja,
svojom apatijom prepletenoj strukom cinizma.

Da pijem prepio bi, uz ovu pesmu,
dok te gulim sa srca poput kore od narandže.
Prestar sam za to skitanje,
a čekanjem postajem ustajao i morbidan.

Pretnja nekih boljih dana više ne postoji.
U tišini se glasno rugaju misli
i samo naziru bespredmetno irelevantni razlozi za pokolj među zvezdama.
Mislim, da njima svejedno je za naše intimne ratove.

Kupljena breskva je bez mirisa i ima ukus izbeljivača.
Divljih voćki više nema, kao ni divljeg srca.
Sve smo udomili.
Jednoglasno nam kucaju u koraku ruskog marša i bez ukusa blede.

Kažu, ko posadi drvo sadi nadu.
Od dva bora posađena jedan mi je uvenuo
ne znam čija je nada svela.
U čijim če grudima još išta ikad nići, bez semena.

Tešim se, mog će se srca taći ruka hirurga,
da promeni deo što zastaje, da lupa poput vekera
uz garanciju za njihov rad još sledećih osamstotina godina,
bez navijanja.

Blago meni, nedostupni smo jedni drugima i bez maski.
Mogli smo mnogo toga, samo preko samih sebe ne,
DO ĐAVOLA SVE, po ko zna koji put!

Ćutim, dobro je i sve uredu je…