Siguran sam!
Zbog nje sve počinje i sve nestaje.
Zbog nje postaće ovaj svet
prepun ljubavi i mira
zbog nje ako treba, krenuće novi ratovi…
I raspariće se
za života zaljubljeni beli labudovi.
Zbog nje…

Ni Kapor nije imao odgovor
zašto je u književnosti, uvek prisutno,
baš stablo “oraha”,
iseckano čakijom
imenima i srcima.
Zašto se ne spominje neko drugo drveće?

Nemam ni sam odgovor zašto
upisujem noktima baš tvoje ime
na koru srca otupelog od straha i umora
izmučenog glasovima sumnje i laži…
I šta me to štipa
za okorelog junaka u grudima
koji nehajno još jače bije
svaki put kad pomislim
na ruke tvoje i dodir blag.
Zašto zadržavam dah
pri svakoj pomisli,
kad se mozak sam ugasi
i štedi ovo malo energije
i leta, koji mi još preostaje…
I zašto mi se umire, tako cinično,
kad uz mene nisi?
Govorim sebi diši,
budalo,
diši…
Ne pomaže!