“Slušajte me deco, ovo je stvarno bezobrazno, ne slušajte i ne čitajte me više. Do daljnjeg!!”
Izvinite, još jedared,..
Izvlačim se iz kola, kao što bi jedna “spisateljica” (pisac i prijateljica, u jednu reč, umem ja ovako da izmišljam reči) rekla; “sav raskupusan”. Cipele i pantalone se ne vide od blata. I ne, nije mi se učinilo. Stvarno sam prljav do lakata, ma do nosa. Kao da sam “s’igro s prasci”. Dok sam prilazio Prčvarnici, Kum je spazio kola, koja kao da su uzorala Maratonsko polje, i mene koji sam ličio na post – apokaliptičko biće, koje učestvovalo u tom epskom boju. U tom momentu počeo se toliko smejati, da su me uši zabolele na 34 metra udaljenosti.
Počeo je vikati:
- Znam šta si radio, prasac jedan debeli, znaaaaaaaam, zapao si u blato dok si drljoooooo po oranju…. hahahahahahaahhaha (…zamislite taj “hahahaha”, sad, preko naredna četiri lista).
Samo sam ga “pogledao mrko” i uzviknuo:
- MRŠŠššš…!!!!
Počeo sam sa trećom šoljom kafe, još nisam progovorio, a nije se ni on prestajao smejati. Čini mi se, od tog smeha, pukla mu je i treća kila, a i meni. I naravno, morao sam ispričati sve… (izvinite, po ko zna koji put, na svemu što sledi!)…
“Jebemliga…”
Krenuo sam:
- “Znaš onu Pelagićevu malu? Šargopirgastu po licu, sladunjavu…”
- “Da znam, tankovija, oči mastiljave,..”
- “Ne prekidaj me!”
- “Dobro, dobro, Šarlo Akrobata, prljav od blata!”
- “E vidiš, zapeli smo nas dvoje, da se muvamo, još pre neki dan. Nemamo gde, pa sam “izmoljakao” kola od starog. Da, ova tu, presvučena u prirodne boje lekovitog blata Rgoške banje. Ma, zeznuo sam se već u startu kad sam je i poslušao za “mesto” i pravac. Otišli smo, ne znam gde. I tako… (predahnem uz dva dima), parkirao sam se između dva drveta, onako ukoso, da se tobož ne vide kola. Bilo je toplo, ali svejedno, ipak sam malo ugrejao kola, da se ne razvlačimo previše. Počnemo se mi i cmakati, i skidati… ma sve. I onako goli i znojavi, samo još da… U tom momentu nečija kola, duga svetla pravo u nas. Izlazi lik, i počinje da se dere – “Gde mi je ženaaaa!? Izlazite vaniiiii,…. Kučkooooo, jebaću vas obojeeeeee!!”. U tom momentu, da ne prejudiciram, ali ako znaš, kad ti krv siđe na dole, pa se onda vrati na gore, brzinom svetlosti, pa ne znaš koji deo se više ukočio i zašto mi to izlazi pena na usta. Znači umrlo je sve u meni, po ko zna koji put u životu. Ona ne diše već četvrti minut. “Gori-gori, izgore sve…” I nije bilo svega dosta, lik je počeo i lupati po prozoru. Javim mu se ja, pomalo besan, sa koji mu je, nije mu žena tu, ovo mi je devojka! Ništa on. Ne odustaje čovek! Moramo izaći i gotovo. Pomislim, a kako da izađem, nauružan samo “tvrdkom” i kapima hladnoga znoja. Ništa, rekoh sebi, ako ću da ginem, go kao od majke rođen, ginuću. Lep naslov za jutarnju kroniku…”
“ Poludeli muž ubio golim rukama nagog švalera u zadružnom voćnjaku…”
- “I šta je bilo dalje..?”
- Otvorim prozor na pola, namrštim se i ubacim mu pogled ludaka. On se sageo polupijan da vidi, ko je u kolima, pa se zagleda u mene, pa u nju, u mene, pa u nju… nagese unazad, i reče – E, izvini, tražim ženu, jebe se negde po selu… – Odgovorio sam mu ljutito – pokušaj kući da je potražiš, debilčino pijana…”
- “Hahahahahahahaah…” (naravno da je odzvanjao Kumov smeh još izvesno vreme),… “Pa šta je bilo posle, odakle blato?“, upita me Kum…
- “Pa ništa, dok sam se napsovao majke i ostalih članova familije, kuratoru, naravno sa sigurne udaljenosti, zapalili smo nekoliko cigara i smirili se. Šok je to veliki, za nju, mene, kolegu (onog što traži ženu, pokvarenjaci jedni 😛). I tek posle dva sata laganog razgovora stigosmo do one nežne ljubavi i … znaš već.“
- “Blato, seljaku, blato?”
- “Aaaa,… pa posle ništa, zapalio sam cigaru, navukao odelo, zatim kresnuo i kola, i krenuo. Onda se samo začuo odjek – DUUUUUUMMM!!! Nešto je puklo. Samo sam pomislio, da je onaj sad zapucao na nas. Držim se za srce, gledam u nju, gledam stakla, sve je tu. Polako izađem, i vidim da kola stoje nakrivljena poput žalosne vrbe. Znači, levi prvi točak je upao u provaliju, karoserija kola je na podu, nema mi izlaska dok ne zovem auto moto savez Banja Luke…”
- “Pa zašto nisi zvao, bar mene, debilu?”
- “Pa kako, kad ne znam ni gde sam! Gledam u nju, prebledela već treći put u ovoj noći. Jadnici skratio sam joj život sa sve tri male smrti.“
- “A, dobro ste se uboli znači!”,… hahahahahhahaha…
- “Da jesmo, ko Mirko i Slavko, bez metka…“
- “I? Gibonni?”
- “Rekla je da će ona pogurati kola. A ja onako zajapuren ko vepar, kažem joj, a kako će da pomakne Opel Astru 1.4. 16V, benzinac, godište ‘00, boje trule višnje, odprilike 1090 kila, sa sve svojih 49 kila. U tom je vrisnula na mene. Znam, pogrešio sam. Ima 47 kila, tu sam se sjebo, ne šalim se. Stvarno se naljutila. Ali, i ja sam bio ljut. Izvinio sam se, još tridesetšest puta. Kasnije, izvukao sam ga nekako, – mislim auto, šta se keseraš. Izgledalo je kao Milan i Žika iz dinastije,… pustim ga u prvu i gurkam dok se nije izvukao sam i onda ga hvatao po njivi da stane. Rezultati se vide na nama. Samo se nadam da nije nešto otpalo sa njega, ubiće me stari.
Kum se okrenuo prema kolima i rekao:
- Pa jebote visi ti odbijač napred, nisi primetio??
Oblio me znoj mrtvaca, po ko zna koji put taj dan. Počeo sam da vrištim! Ako me nije onaj lik ubio, stari će me udaviti ko pile, poput onog Pantinog malog unuka, koji je davio piliće, tobož učeći ih da plivaju.
“A ludog deteta, kad se samo setim…”
Sa krikom na usnama, otvorio sam oči. Nalazio sam se u polu poznatoj sobi, na meni su bile samo poderana majica i gaće. Pokriven sam bio sa burazovom trenerkom. Gledam oko sebe i pokušavam, da shvatim šta se dešava.
U sobu lagano ulazi majka i kaže:
- “Sine, ‘ajde da doručkuješ…”
- “Koliko je sati? …upitam je.”
- “14:23”
A jebote, samo je bio ružan san. Hvalim ti se predragi Bože. Namirisao sam doručak, polako mi se vratio život u vene. Protrljao sam oči i podigao telefon, da zovnem Kuma. Kad tad pročitam poruku od male:
“Lep nam je bio sudar sinoć!! Ugazio si nas sve, ko Sekula!!”
…objavljeni delovi : I – II – III – IV – V – VI – VII – BB – MEM1 – MEM2 – MEM3
19/01/2018 at 14:23
Odlično! 👏🏻😂🤣
LikeLiked by 1 person
19/01/2018 at 15:35
Dobro je, ovaj put si izostavila sok 😉
LikeLike
19/01/2018 at 20:22
Hahaha dobro sam se nasmijala, znaci svaka ti cast za ovakve tekstove, moram ti priznati da su mi ovakvi najdrazi. I svaka ti cast za sve to prozivljeno, dakako… hahahahahaha ajme ne mogu
LikeLiked by 1 person
20/01/2018 at 09:27
Hvala ti na čitanju i “ovakvih”. Tu su za promenu, da nije sve tužno i ružno 😉☺️
LikeLike
19/01/2018 at 21:59
Ako si mislio na šok, nije mene lako šokirati. 🙂 Ovo baš gora doživljaj. Uostalom odrasla na selu pa su te situacije bile česte. Kad zapnu u kaljuži obavezno se zove ostatak ekipe pa u neko doba u traktor i put pod noge dok ne svane jer ako svane, bruka. 😉 Ipak je to selo, a bakice samo čekaju temu za priču na kulpici ispred kuće. Kuma mi je imala najbolje isustvo. Bila s momkom koji se nikome od nas u društvu nije sviđao. Ono kad od nas osmero baš nikome nije “sjeo”, ali nismo znali objasniti zašto. Zove ona nas u neko doba kako su zapali. Ništa, brat kući po traktor, a ostatak ekipe na poznato mjesto. Kad smo došli, imali smo što i vidjeti. Momak u autu, a ona… od kose do stopala prekrivena blatom. Tad nije znala voziti pa je momku to bio izgovor da ona ide van pogurati malo. On dodao previše gasa, kotač proklizao i cijelu je otuširao. Sve smo mi to riješili, ali i ona i nas osmero smo tog trenutka znali što nam se na njemu ne sviđa. I 20 godina poslije ne propuštamo se tome nasmijati.
LikeLiked by 1 person
19/01/2018 at 22:02
*fora, *klupici
LikeLike
20/01/2018 at 09:31
Mislim, da smo svi zapadali “negde” zbog ljubavi u prirodi 🤪😂… (eto možeš početi pisati svoje volje i nevolje sa Kumom 😉)
LikeLike
20/01/2018 at 11:24
Pa mogu ti reći da mi nismo ni blizu tebi i kumu. 😉 Ja sam kasno počela izlaziti (strogi roditelji) pa nemam baš takvih iskustava, a i društvo se nekako brzo razišlo jer smo studirali, poženili se i počeli živjeti na različitim krajevima. Zato mi ona misao o drugom životu na pameti kad čitam ove tvoje memoare. 😉
LikeLiked by 1 person
20/01/2018 at 13:21
Misao se nanosi na to da bi morali živeti taj jedan život. Na to često puta zaboravimo. A memoari, da se možda nekad pre živelo opuštenije. I na to zaboravljamo.. čini mi se, ne mora da znači…
LikeLiked by 1 person
20/01/2018 at 14:46
Znam da se na to odnosi. Zato se i pitam, kad čitam tvoje zapise, gdje sam, pobogu, bila proteklih 38 godina. 😉 Prije ili danas? Definitivno prije. Iako nam je percepcija možda kriva jer se tad još vozao tatin auto, a ne svoj pa nisi razmišljao jesi li razbio karter i kad ti je registracija. 🙂
LikeLike
20/01/2018 at 00:31
Znači, nije bio san?!
😂😂😂😂😂😂
Ali oplakah
LikeLiked by 1 person
20/01/2018 at 09:26
Krivo mi sad, svi su oplakali, a trebalo je biti smešno “kao” … 😬😉😀
LikeLiked by 1 person
20/01/2018 at 11:56
Smješno jeste, a zašto ‘kao’?
LikeLiked by 1 person
20/01/2018 at 12:32
Pa svi 😭 😉
LikeLiked by 1 person
20/01/2018 at 13:42
Neee to je više kao 😂😂😂😂😂😂😂😂😂😂😂😂😂😂😂😂😂😂😂😂😂
LikeLiked by 1 person
20/01/2018 at 17:07
A pa dobro onda, samo da nije nešto drugo.. neki sok, ovo ono 😉 😀
LikeLiked by 1 person
20/01/2018 at 16:23
😁😁😁 Odličan! Ma, najbolji do sada. 😁😁
LikeLiked by 1 person
20/01/2018 at 19:36
E pa kad se Vama svidja,… 😉😬
LikeLike
20/01/2018 at 20:17
😉🐥🐤🐣
LikeLiked by 1 person