Vikend. Ali ovaj put nismo krenuli na žurku. Kum mi se nanovo zaljubio. Ima devojku. Ne nalazi se više puno “muškog” vremena, ali ovaj put ideja je bila da se njeno društvo odvojeno zabavlja, a nas dvojica ćemo već snimiti neku zanimaciju. Tako je i bilo. Kafa i cigara za početak, a kasnije ćemo u blejanje. Nismo se ni spremali bog zna šta. Njegove boje ljubavne, bile su dovoljne za uzbuđeno zujane i cirkanje kroz grad.

U otegnutom koraku kroz ulice i neprekidnom smehu, pogledao me je tugaljivo i rekao:

  • “Ej, ‘ajde moooooolim te, idemo do kluba, mala mi je tamo. Samo da je cmoknem i idemo dalje. Hoćeš?”
  • “Naravno! I bubreg ako treba…”

Bio je 31.oktobar, siguran sam. To vam dođe “Helovin najt” ovde, i pamtiću ga bolje nego 13. rođendan. Kao dan ovog sveta otkrovljenje!! Reći ću vam i zašto…

Grad nam je jako mali. Pređeš ga sigurnim korakom u tili čas. Pređeš nam i državu u taj “tili” čas (i šta znači tili, mili?). Do kluba koji se zvao, nešto sa “4”, stigli smo brzo. Prebrzo očigledno. Klub se tek počeo puniti. Krenuli smo niz stepenice, na levoj strani se otvorio plesni podijum, sa mestom za DJ-a i velikim šankom. Niže niz hodnik još jedan, ali malo manji podijum i šank. Na obe strane je svirala muzika. Različita. Švrljali smo od levog do desnog podijuma, ne bi li ugledali dotičnu personu. Dok sam se osvrtao okolo, samo sam primetio, da je levi podijum prepun muškog društva, a desni ženskog. Pomislio sam, još je rano. Dok se popije nešto, pa će kasnije, kako bi rekli amerikanci, da “mingluju”.

Pretraživanje se pretvorilo u agoniju. Više od sat vremena smo se gurali preko već novo nastale gužve. Postalo je i mračnije i zagušljivije. Kum mi je u jednom momentu, pomalo razočaran, samo namignuo i rekao, da idemo. Izgledalo je da nije tu. Krenuo sam ispred njega i zastao pred momkom moje visine koji je naglo prikočio ispred mene i onda velikom silom sa ramenom udario od rame u momka koji je dolazio iz suprotnog pravca. Ne bi bilo tako strašno, da momak iz drugog pravca nije bio skoro za dve glave viši od ovog žgoljavka. Rekoh u sebi, evo sranja. Naravno da mi se probudio “insekat” preživljavanja i mentalitet Balkana. Stao sam korak unazad, stisnuo pesnice i posmatrao situaciju. Rekao sam u sebi, ako krenu, neću biti sisa. Odvaliću bar jednog, pa kud puklo da puklo. Kum je iza mene. Valjda će me izneti pre nego što me pregaze ili slomijem sam sebi ruku. Smoto jedan.

I puklo je! Ali nešto u mom srcu i crevima. Da sam bio tad u ovim godinama, sigurno bi pišnuo u gaće (Hank Moody 😀 ), prostata mi ne bi izdržala.

Onaj visoki lik, dohvatio je žgoljavka za kosu, povukao sebi, i zavalio mu jezičinu u usta. Počeli su se žvaljiti i drpati,… “Gori-gori, izgore sve…”. Ruke su mi pale dokolena, stisak pesnica bio je poput žele bombona, usta su mi se otvorila, videle su mi se rane od izvdađenih krajnika iz mladosti. Za mene, svet je stao da se vrti.

“I da vam kažem, to i nije bilo to, što me ustvari preseklo…”

U sledećem momentu sam osetio dve ruke na svakom naličju mog dupeta. I stisak. Jak. I na levom uhu prepoznao sam glas, koji mi je rekao:

  • “Opusti se, sve će biti uredu!”

Okrenuo sam se zbunjen i ugledao Kuma sa najvećim zavodljivim osmehom na licu.

I sad ljudi, da li Vam je poznat osećaj, kad neko umre od straha u sebi. I da li Vam je poznat osećaj kad umre i govno u vama od straha. Dupla smrt! E, umrlo je i ono treće u meni, ali Vam neću pominjati šta je to.

Kum, veseljak, nastavio se groteskno smejati na sav glas, dok su meni oči ispunjavale suve suze. Zbunjen, a bogami i preplašen, ako ćemo iskreno, jako potresen. Najjače! Ma, tresao sam se kao da sam pojeo potres.

Nakon brutalnog izsmejavanja, pitao me:

  • “Pa ti nisi skont’o gde si?”
  • “Nisam Kume, nisam! Pa ja tebi verujem! Ja tebi bubreg, a ti meni prst u dupe! Da vidiš jel’ zdrav, a? Bez kamenca i to?”

Osvrnuo sam se i shvatio da sam u gej klubu. Ubrzao sam prema izlazu poput poplašene mačke progonjene psima lutlicama, i pri tom ugledao kumovu devojku sa drugaricom, koja je tek silazila niz stepenice u klub. Pozdravila me, najvećim osmehom, a Kum me povukao za ruku i rekao da stanem i da se smirim. Namignuo mi je, sve je OK, tu je, čuva mi dupe tj. leđa.

U jednom delu razgovora sam pomenuo, kako sam sa Kumom izlečio mnoge anksioznosti, uz sve ostalo. E, tako sam izlečio i homofobiju. Otvorio sam oči, otvorio mi se svet. Jer kad se osvrneš oko sebe i otvoriš te iste oči, shvatiš, da te devojke i prijateljice dolaze u gej klubove, čisto da bi se zabavljale i plesale. Plesale, ljudi moji. Tamo nisu nikad ugrožene. Niko ne laje na njih. Niko grubo ne osvaja i ne eksploitiše lažima i drpanjem po džepovima u visini grudi ili kukova. “To nam inače rade političari redovno, čak javno.” Shvatiš da si u društvu visoko školovanih i kulturnih ljudi, koji ne napadaju i ne kenjaju, ni verbalno, ni mentalno. Osvreneš se oko sebe i shvatiš da su ljudi, ipak, samo ljudi, i da “drugačije” ne znači ništa loše, nego nam samo dano malograđansko razmišljanje i stereotipi ne dozvoljavaju prihvatiti okolinu oko sebe onakvom kakva jeste.

“Jer potrebno je prvo shvatiti sve unutar nas, da bi shvatili i okolinu.”

P.S. Malo serem znam, ali može mi se, skontao sam i poneku širinu u životu. I samo da znate uredu sam ja, malo nemiran, sutra idem u šetnju sa jednom “okanom”, i srce ne može da se smiriiiiiiiiii…

…objavljeni delovi : I – II –  III – IV – V – VI – VII – BB – MEM1 – MEM2 – MEM3