“Subota, 30. Septembar 2017, mobilni “drnda”, ne prestaje. Otrčao sam da se javim i…”

U zadnje vreme više niko ne zove. Možda mati, nekad u jutra rana subotom, zbog ručka. Sve ostalo se svodi na kratke poruke raznih “Vib-ratora” i ostalih, tobož nazovi socialnih dildo aplikacija, koje ustvari stvaraju zbrku i mešaju nepojmljivo sranje u ljudskoj komunikaciji (da ne kažem još šta gore, vezano na ove savremene načine “kuckanja”). Stvarno nema više nikoga, da te pita, koliko ti je usran dan. Pošalju ti “emoji”, pa ti misli… Mah,… (malo se primeti da sam “izne-Rerviran i izrevol-titRan”, a?)…

  • “Halo, gde si Guzonja?”
  • “Kumeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee……….”
  • “Pa šta se radi, šta ima?”
  • “Ne pitaj me ništa! Ni kako si, ni šta ima, ništa…”
  • “Pa šta da ti kažem onda?”
  • “Reci da si ovde i gde ćemo na cugu. Nije te bilo,…. mesecimaaaa! Blento jedan…”
  • “E, ajde na putu sam do kuće. Srešćemo se na ćošku i požuri nemam mnogo vremena…”
  • “Ideeeeeeeeeeeem,…”
  • “Seronja,…”
  • “Šonjo,…”
  • “Kiss,…”
  • “Cmok,…”

Moj kum sad živi u inostranstvu. Znači iz mog “inostranstva” otišao je u još “veće” inostranstvo. Dolazi možda jednom ili dva puta godišnje i to samo u minutama. Njegove posete su poslovne i traju najviše dan ili čak samo jedno popodne.

“Na što se to svelo ovo ubrzano ludo vreme.”

Na jednom uglu na putu do stana njegovih roditelja, stoji sad neki moderan pab. Ne nalazimo se više u Prčvarnici. Ne znam ni šta se desilo sa tim mračnim izdanjem te socialističke kafanice. Verovatno je zatvorila svoja vrata, nestankom nas dvojice pauka iz onog već dobro poznatog ćoška, u momentu kad smo odrasli. Odrasli, znači nagrabusili od ovog kvarnog i krajne poludelog sveta i odselili se svako na svoju stranu.

Kad sam ga ugledao skočio sam na njega i obgrlio ga najjače što mogu. I ne nije mi bilo bitno šta svi “napucani” oko nas misle, ne zna niko šta znači tridesetičetiri godine… Niko! I ko se još  može pohvaliti sličnim…

Izgovorio sam:

  • “Sunceeeee mojeeeeeeee….”

Naš razgovor se u današnje vreme svodi na posao, familiju, njegovu dečurliju, poslovna putovanja, moja lutanja, dosadu i budalaštinje. Mada sve zvuči veoma ozbiljno još uvek se odvaljujemo od smeha, pominjemo raznorazne sofisticirane izraze, poznate samo nama dvojici. Mat i Džek. Imamo tajni jezik poput blizanaca. Ma još smo gori, niko nam nikad u trag ne bi ušao. Mada sam u dva naleta pomenuo neke cake iz razgovora br. 3 i 4 i samo me pogledao i pitao: “odakle ti to sad?” Nisam mu mogao reći, nisam mogao “guknuti”, da postaje zvezda mog pisanja, mog nedostajanja. Samo sam u šali rekao: “Možda jedan dan, kad porasteš na 205 centimetara, i čuješ ili čak pročitaš negde.” Da, dobro ste shvatili. Niko ne zna ništa o svemu tome. On i sva ta dešavanja su moja nedostajanja, koja nadolaze iz moje “praznine” za razgovorom. Najviše sa kumom, ali i sa ljudima. Običnim, ali pravim ljudima. Sve manje je njih, sa kojima iz oči u oči možeš razgovarati o svemu. Ali o svemu. Svi nosimo maske. Jebale nas maske. Zato je ovo pisanje da kažem “prosto”, sa psovkama, stilski neobično i tehnički loše, ali da se zna, da se samo sa nekim ljudima tako opustiš, i da toga više nemam. I da mi to najviše nedostaje, jebem li ga više!

“Aj neću više psovati, shvatili ste,…”    

U toku razgovora, u jednom trenutku samo sam poput zbunjene klinke rekao:

  • “Nedostaješ mi… konje…”

Ostao sam da trepćem onim trepuškama, a on mi nije odgovorio ništa. Verovatno nije mogao, a nije bilo ni potrebno. Poznajemo se, predobro, vibriraju odgovori i sami. Ostali smo u tišini još nekoliko trenutaka, sve dok nije žurno počeo ustajati da krene i rekao…

  • “Zašto ne dođeš za mnom, imaš gde biti. Šta ćeš tu u ovoj rupači od grada?”
  • “Fali mi jedno mudo izgleda, Kume moj… Ne znam šta ću ovde, ne znam šta ću tamo, sve mi je isto. I gde da odem, kad sam sebe nemam. Sam sa sobom ali nisam svoj, nisam ničiji, mada svačiji…”
  • “Pa pronađi se, znaš već kako i sam kažeš, ako nemaš kome, makar sebi doći,…”
  • “Stižem Kume, evo stižem,… Samo što nisam…”

I da ima neko, da me pita kako sam, rekao bi mu: “Kao govno”. Usamljeno smrdljivo govno. Izlučeno od nekog četveronožca na sred – srede ulice velikoga grada, kojeg svi zaobilaze. Eto!  

“Hvala na slušanju (tj. čitanju)!”

P.S. Moram li da napomenem, da ovo nije nimalo izmišljen događaj, predvođen mojim trenutnim emotivnim stanjem? I sumnjam, da ću moći nastaviti…

  • “…napomenuo sam!”

…objavljeni delovi : I – II –  III – IV – V – VI – VII – BB – MEM1 – MEM2 – MEM3