Ovaj život nije fer. I spoznaja o tome, sve je češća. Samo ponekad, On stvarno nije fer. Ljut sam, a ne znam na koga. Okrećem se oko sebe, gledam u široko nebo i pitam se, kome da se obratim za odgovor.

Nema ga, jer odgovor ne postoji. To je samo … “tako”.

Znam, postoje leptiri crne boje, tamnije i od najvećeg mraka. Krila su im od somota, nežna. Njihov let nije tako nemiran, poput običnih leptira, zamasi krila su retki, oni kao da plivaju po zraku. Poput senke, koja liči na velike mante iz morskih dubina. A iza njih se viju u miljama dugi repovi sa kojima povlače svetlost i boje sa zvezda. Ustvari, oni jedre dalekim nematerialnim putevima i nekim nama nepoznatim predelima svemira. Svemir. Sve – mir. Gde je sve je mirno, gde je sve spokojno. Tiho.

Njihova tela u veličini ljudskog dlana, ipak su nam nevidljiva. Oni koji ih i ugledaju, postaju takođe nevidljivi za sve. I kad crni somot umesto sutona donese svetlosti smiraj, oni dolaze po nas. Kad se telo umiri i damar kao da zaspi, onda dolaze Crni leptiri. To traži sestra brata, i brat sestru, to je zadnji let za večiti počinak. To su duše Umrlih.

Svemir je ustvari prepun boja. To što mi ne možemo da ih vidimo, ne znače da one ne postoje. To je naša greška, što mislimo. I da, previše mislimo. To što smo iz smrti učinili nešto strašno i to je naš problem. Jer ne umemo sa bolom, sve dok smo živi.

Ne nadam se, znam da si na nekom boljem mestu. Počivaj u miru mala B. (24 god.)

Hearth nebula - slika preuzeta sa interneta