Neiznenađen dužinom poziva, po ko zna koji put, samo sam počeo silaziti iz zgrade i zaputio se u Prčvarnicu. Tamo me neumorno čeka sunce moje. Zvezda života moga. Svetlost i slama (šta će slama tu, nemam pojma)…

Kum pozdravlja rukom i kaže:

  • “Naručio sam već, znam piješ sa hladnim mlekom. Trzao sam te da dođeš brzo, da ti se ne zaledi kafa još više.”
  • “Hvala! Srce si moje…”

Palimo cigarete i dok on čita novine, prepune skandala, meni se pogled zaustavio na jednoj tabli na zidu naše kafanice. Znači po ceo dan, celu noć, provodim vreme ovde i tek sad spazim tolike razglednice. Toranj u Pizi, toranj u Parizu, toranj u Dubaiju, Šard u Londonu… Pomislim zašto se ova Prčvarnica ne zove “Tornjevi propalih snova” ili “Mordor moje mladosti”…

Kum počinje naglas da čita najnovije zlodelo čovečanstva i još jednu gorku vest iz sveta:

  • “Pazi ovo – Severna Karolina, Sjedinjene Američke države. U Julu ove godine, neimenovani 77- godišnji građanin grada Šarlot, dovezen je u bolnicu povodom neobičnog bola u njegovom rektumu. Na iznenađenje svih pristunih doktora, rendgenska slika pokazala je izvor boli njegovog anala povodom nasilno insertiranog većeg dela cevi za navodnjavanje “in d’garden”…” (smeje se glasno)
  • “Šta je sa tom dečurljiom, upitam, neki unuci Sotone, sigurno? Smestili su mu nešto, besna čeljad američka…”
  • “Ne, ne, slušaj dalje,… Na pitanje doktora, da li dotični gospodin zna šta se desilo i kako je, tako veliki deo završio u njegovom rektumu, mirno je odgovorio sa rečenicama – “Well, I don’t know”, u prevodu, nije mi poznato. Usledilo je istraživanje, uključena je čak i policija. Pred samo završavanje dana i nove smene doktora, jedan od prisutnih mlađih delatnika medicinskog osoblja, setio se sličnog primera u početku godine. Nakon proveravanja celokupnih dešavanja, ustanovljeno je da je taj isti gospodin dovezen u bolnicu sa sličnim problemom, samo da je umesto cevi, prvog puta bio prisutan plastični predmet u obliku muškog falusa, drugim rečima zvani “dildo”, dužine od 10 inča… – Koliko je to u centimetrima?”… Upita me.
  • “Previše, šta god je unutra, IZA,… Previše je! Aaaaa…”
  • “Čekaj, čekaj ima još,… Da bi bila priča još više zanimljiva, dokto…”
  • “Joj Kume prestani, molim te, ovo nije zanimljivo, muka mi je…”
  • “Pa čudan svet, čudni ljudi, smešno je koliko budala ima…”
  • “Ma nije…žalosno je. Teto, tetooooooo, daj po kafu! Bez šećera za mene,… smučilo mi se kao smučanje (Voodoo Popeye). I ne čitaj više tu govnariju!”
  • “Ne budi grub sa mnom.”
  • “198 sa 117 kila, da se gorila ‘očeše od tebe ne bi osetio ništa.”
  • “A izvini Suzan Surender, imam i ja emocije, Pongo pygmaeus!”
  • “Sumatra ili Borneo?”
  • “Mmm, majmune jedan!”
  • “Mhhm, majmune drugi!”

Vratio sam se slikama na zidu, da smirim mučninu i zamislim se kako ćemo izgledati mi kao matorci.

“Valter Mathau i Džek Lemon” (slika preuzeta sa Pinteresta)

Ne mora niko pogađati, ko je ko na ovoj slici. Visok i crn, lep ki slika, i mali proćelavi dosadnjakovć do njega. Ne mora se ni dalje ništa opisivati. To smo mi, samo što nam lica još nisu toliko izgužvana od života i nemira. Mada,…

Dva tikvana, toliko fizički različiti, različitih gestikulacija, govora, razmišljanja, ma svega… Čak ne idemo ni po horoskopu, proveravao sam. Ko nas sastavi, teško njemu i kukala mu mati. A kukale su i naše. Pa opet preživesmo tolike godine. I da, zna se, postoji uvek neki razlog, zbog čega se nešto ili neko desi u životu. Za njega mi nije potreban. On je razlog svemu. S njim sam lečio sve, od propalih ljubavi, srčanih i drugih bolova, besova i stresova, njegove arahnofobije i aerofobije, moje agorafobije i anksioznosti. Radili, zidali i sastavljali, a bome i srušili i oborili ponešto (još sam na temi građevinskih poslova, pokvarenjaci jedni). Držao sam masu od 117 kila za ruku kod zubara, a on mene kod frizera. Moš’ mislit! Ponekad su nam se i iste devojke svidele (e sad sam na toj temi), a ponekad stvarno NEEEeee…, Ahahahaaa, Bože, kraj kakvih krokodila smo se budili,… reče Balašević. Doživljavali i iskusili prvi alkohol, lake droge, lake ljubavi i sve teške propasti. A bome i one velike, za srce i dušu najskuplje. Ma SVE!

I tako, poput ove dvojice na slici, zamišljam nas dvojicu. Osedeli matorci koji će uz čaj i poneku medovaču uznemiravati naše bajpase preopasnim napadima smejanja i zezanja. Zavirivati gde ne treba i šaliti se na svoje račune.

Istina je nikad ne navaljujemo na prisutne, ne idemo na lične greške. Mada kad nas neko izazove, besan je taj tim, ide i na tehničke i crvene. Čudni, toliko puta ponovljeno i mada možemo upropastiti najveći vic ne smijajući se i ostati ozbiljni kao debili. Čisto da vidimo reakcije prisutnih. A po drugoj strani smejati se ludački mravima što gube orijentaciju dok razgovaramo o napetim guzicama (da dupe može biti zategnuto, zapeto, labavo, napeto, nasmejano itd., raznih izraza ima, nemojte se čuditi). Kad bolje razmislim, dešava se to mravima, pa i nama, kad su “napeta dupeta” u pitanju. I što me je upravo navelo da vam kažem, da Senegal vodi Ganu 2:0 u razmeni lopte nogama na kopnenom terenu. Ode mi tiket “do đavla”.

“…nastaviće se (možda)!”

P.S. Moram li da napomenem, da je i ovo izmišljen događaj, predvođen mojoj dosadom, mada ličimo tako različiti!

  • “…napomenuo sam!”

…i P. posle S. Posvećeno ugroženim primatima i svim borcima za životinjska prava – OZBILJAN SAM!

https://instagram.com/p/BZinD7bjcJw/

…objavljeni delovi : I – II –  III – IV – V – VI – VII – BB – MEM1 – MEM2 – MEM3