Uleteo sam u stan, samo bacio jaknu, na pola sobe ostavio kofer i uletio u… Naravno da će tada zvoniti telefon i naravno da svi znamo ko zove u zbunjujućem momentu. Ostavio sam ga da bruji i postarao se završiti započeto. Kasnije sam sišao do našeg “Sabirnog centra” pokušavajući da se smirim pevušeći o trešnji i njenim cvetovima sa sve likom Anice Dobre. A dobra li je, Dobra…

Kum je već zaseo, puši. Širim ruke, i kažem vidno izrevoltiran ličnim neuspehom u kupatilu:

  • “Šta reći?”
  • “Pa ništa, nije te bilo, dugooo!”
  • “Četiri dana, Kume, samo četiri.”
  • “Pa ti meni nedostaješ posle četiri minuta, drugi dan hoću da se obesim, kako onda…”
  • “Da, znam, i meni je teško. Nedostajao si. Kafa?”
  • “Može.”
  • “Zašto nisi još poručio?”
  • “Ukiseliće ti se mleko dok stigneš…”
  • “Eh sad, ne muzeš je ti…”
  • “Govori mi kako je bilo, Radašine?”
  • “Svet je crn oko mene, moj Milašine!”

Zapućen sam bio u još jednu od prestolnica Evropske unije. I ljudi su tamo stvarno, kao iz reklame za džempere unajted kolors of beneton (kako mi je još uvek čudno, da pišem kao što se izgovara. Nebitno). Crnac, Kinez, Arapin, Vanzemaljac poneki, sve kao “malo mešano na žaru” uz teglu ajvara. Znači, meni dalek i strani svet. I da vam kažem, oduvek je meni teško bilo objasniti svoje puteve, pa čak i njemu. Idem po gradovima, da bi plesao. Da jebote, plešem. Ne-shvatlj-ivo (jedan Ivo nikako da shvati, i očigledno nije jedini). I to što me ne razume i shvata, tek onda započinje da me zeza i ispija mi mozak na slamčicu, ionako pregoreli od preglasne muzike i alkohola.

Ovako to izgleda:

  • “Jesi pipko nešto?”
  • “Jok ti si!”
  • “Ja nisam! Mnogo radim za razliku od ponekih. Žena čuva decu, posle je naravno boli glava.. Još to kod mene po rasporedu, u najavi sedam dana pre, jednom u mesecu. Možda! Znam kad ću (ako ću) do sledećeg aprila. A, dok ti Lafe, zujiš sa cveta na cvet…”
  • “Ples! Kume, slušaj,… Plesati znači…”
  • “Ne gnjavi, ne govori mi u kinbundu jeziku…”
  • “Nanbundu ma gumbe…”
  • “Ajde, da te čujem! Sve od početka… Zini!”
  • “Aaaaaa,… Ne kaki sad i ne izigravaj žrtvu. Pusti kulturno da ti objasnim…”
  • “Čekam!”

I tako se razgovor vrti satima, sve dok ne iscedi i zadnju kap snage u meni, uz sve nejasne informacije potrebne državnom biroju za zaštitu i povratak svih monumentalno vajarskih skulptura i kompozicija u gradu još iz 14. veka.

Kažem:

  • “Slušaj Kume, ja svakoj, priđem i kažem, biću kratak, ženska imaš strahovit…”
  • “A daj, daj, ne seri, ti se ne usudiš da kažeš zdravo, a ne da…”
  • “Pa znaš me “poplašen”. Zašto onda navaljuješ kao sivonja,..”
  • “Hoću da znam detalje, sad!”
  • “Eeeh sad,…”

I tek za nekoliko trenutaka počnem:

  • “Prolio se neverovatan osećaj topline po meni, neočekivano još topliji od svega poznatog do sad, možda zbog melanina koji struji po ćelijama i sudovima njenog tela. Miris nepoznat, pomalo neobičan, mešavina vanilije i kakava. Obgrljeni, sasvim blizu jedno drugom, poput dirka klavira, znaš već, one bele i crne, njihali smo se uz ritam muzike, koja je podudarala sa udarima srca jače i jače. Pulzirala je groteskno, pomalo neizdrživo, ali tako primamljivo… Uznemiren, priljubio sam usne, na milimetar do njene tamne sudbonosne kože, i samo ostavio vreo dah na vratu, kao potpis… Neka sanja, kao što je sanjam…”

Zavela nas neka tišina posle moje pesničke ispovesti i bome je potrajalo nekoliko minuta da dešifrira sve. Uzviknu je:

  • “Govedo jedno bosansko, kaži mi, šta se desilo?!”
  • “Oh, izvinite molim vas! Kulturo moja nepravaziđena. Ti i svi zaposleni u Evropskoj agenciji za razvoj i uzgoj domaće živine,.. Mislio sam na onaj Lindt sa 90% kakava, kako se lepo topi izmeđju prstiju,…”

“…nastaviće se (možda)!”

P.S. Moram li da napomenem, da je i ovo izmišljen događaj, predvođen mojoj dosadom ali jednim sladko istopljenim osećajem?

  • “…napomenuo sam!”

…objavljeni delovi : I – II –  III – IV – V – VI – VII – BB – MEM1 – MEM2 – MEM3