“Gde sedimo i šta radimo, više nije tajna.”

Niz ulicu počeli su odzvanjati koraci, ni lagani, ni teški. Jasno mi je samo da je neko požurio na stanicu. Šacujemo sa kumom, da prođe neka i ulepša nam dan. Kum me pita:

  • “Vidiš je?”
  • “A-a. Daleko mi je.”

Kako se približavala, ta zagonetna ličnost, ukazivala mi se jasnija slika persone. Sasvim malo naborane tamno plave pantalone, uske u pojasu, koje su se lagano širile preko kukova i u lepom luku nastavljaju, da se sužavaju, sve do malo iznad zgloba. Jasno su se videli tanki zglobovi. Mmmm. Obuvene nisu bile baletanke, više su mi ličile na espadrile, koje su se nosile u ‘80. Bluza je bila nežne bele boje na širim ramenima, sa malo plavičastih crta, poput uniforme ruskih mornara. Malo je protkana nekim zlatnim nitima, koje su misteriozno odbijale sunčev sjaj. Struk je bio skroz tanak ali nije bilo sisa. Čudno. Vrat je još tanji, a ruke još tananije. Nežne. Jegulja neka, pomislim. Vidim malu punđu na sredini glave, ali iza podivljano vijori preostala crna kosa, poput zastava za državni praznik, dok telo skladno sa rukama i nogama vodi trku sa vremenom. Dobro. “Tajnovito” se sve više i brže približivalo, ali mi se učinilo, da prebrzo trči za ordinarnu devojku. Sportista možda? Hmmm… Kad tad u tom brzom mimohodu, spazim bradu, od tri – četiri dana…

Jasno mi je da s godinama i starenjem opada vid. Oslabio je i meni, zasigurno. Imun nisam ostao. Rekao mi optičar veoma utešno nešto oko “dubine” i jedan pokrivljeni cilindar. Možda je mislio na one stare galantne šešire što su nosile razne brkate lole. Ali veoma jasno sam spazio namazano lice. Puder, jedan, drugi i treći. Sva tri “nivoja”. Počupane obrve, oblika nežnih gusenica leptira vrste monarh, produžene trepavice sa LashBeLong-om, prusko modri sjaj na krajičku očiju, koji prelazi iz modro zelene u zlatnu boju, poput krajička boje na krilima Garrulus glandarius, po naše, Sojke ptice. I bradu. Video sam, nisam sanjao.

Odjednom čuju se veoma glasni komentari iza nas i dobacivanja:

  • “Uuuuu,… Pederčino! Trči, trči, beži da te ne karamo…”
  • “Stići ćemo teee, i tatu i brata ti, ahahahaha…”

Iza naših leđa sedela su dva lika, skroz nabildovana. Ogromi su bili, stvarno. Grdosije. Bacali su senku i u hladu. Nije mi bilo ni zima, nije me bilo ni strah, ali mi kroz telo prođoše neki jezivi žmarci. Taj nadrkani vajb, šta bi moglo drugo biti. Poručio sam kafu, naježen, tešio sam se proći će. Ali komentari su odzvanjali u glavi. Debili debilni. Verovatno vam je to malo mozga pojeo svaki stereoid i kretenoid što ste pojeli od devete godine. Liče mi na ona Belgijska plava goveda. Bezbojno žućkasto hladno brdo govnene tvrde mesnate mase i vena. Sumnjam da odlaze još kod doktora, nego samo veterinaru.

Kum po navici prekida moje pretovarene misli.

  • “Nije njima lako, nimalo. Znaš, poznajem mnoge, odselili su svuda zbog olajavanja i batina. Najviše u London…”
  • “Zbog ovako glupih agresivnih hijena, jasno mi je.”
  • “A što je najgore, prvi bi ti lajavi navalili i potrpali u dupe i njih i sve ostale, onda između sebe, a i sami sebe,… Kad bi samo mogli, da sami sebe…”
  • “Da, od nemoći! Prepuni su anabolika i narcizma, natekao im mozak. Popucao sa venama veličine dečije piše.”

Kad su “bodi bojleri” uz Cedevitu popili i sintetičke sokiće sa toplim mlekom, prepunih gorepomenutih stereoida i kretenoida, u veličini i boji najvećeg pakovanja omekšivača šarenog veša, prošlo je još nekoliko debelih minuta, da su se njih dvojica naduvanih odlepili i iskobeljala iz stolica i stali na svoje noge. I njihovi zglobovi su bili lepi i tanki. Znate, nekad davno, dok sam imao volju za crtanjem, mnogo vremena sam provodio studirajući ljudsku anatomiju. Kad bi se latio crtanja njih dvojice, verovatno bi ličili na mužjake divovske tasmanijske rakovice, tananih nogara, sa onom jednom disproporcionalnom kljovom. Da, za njih je potrebno i poznavanje anatomije neprirodnih hexapoda, autobotova, ili dinosaura,…. Najjednostavnije bi bilo crtati njihov ljudski deo, um, pamet, organe za razumevanje i osećanja. Ostao bi prazan list. Jednostavno, kažem ja vama.

U tišini koja je preovladavala, osetio sam blag dodir i topline na malom prstu, koja se počela lučiti po celoj ruci. Ugledah kumovu čupavu ruku na mojoj. Tiho me upita, sa nežnim, plačljivim pogledom direktno u moje oči:

  • “Voliš li ti mene?”

…uz produženi uzdah kažem:

  • “Aaah,… Volim,… ali ti imaš ženu, troje dece, brine me, plašim se da…”
  • “Ne brini,..” tiho kaže… “Popij, danas ja plaćam kafu…”
  • “I večeru, šmokljo jedan!”

(hahahaha)

Bizarno će zvučati, kad kažem da njima nije lako. Roditi se u telu u kojem se osećaš kao potpuni stranac, kao neko tuđe telo. Nije. Nije ni nama lako, okruženi krivim informacijama koje nam samo ispiraju mozak. Sa svim tehnološkim napretkom, smo u stvari sve više glupi i zaslepljeniji. Da li je to normalno ili nije, biti gej, neću razrađivati temu, niti ima nameru suditi. Neću ni o medijskom manipulisanju i držanju mase u večitom strahu pred svim, navodno, nepoznatim stvarima. Neću. Zavere ostaju zavere, i bez mene. Držim do toga, da svako ima pravo na svoje mišljenje i osećanja i na kraju pravo na svoj život. Meni ne smeta, kako ko oseća svoje telo i kako se na kraju i oseća u svom telu. Samo da znate.

“… a da se izaserem po nabildovanim kerovima skromne inteligencije, to hoću! Uvek! 😛
…i nastaviće se (možda) ;)”

P.S. Moram li da napomenem, da je ovo “donekle” izmišljen događaj, predvođen mojoj dosadom, ali da stojim iza gore pomenutog?

  • “…napomenuo sam!”

…objavljeni delovi : I – II –  III – IV – V – VI – VII – BB – MEM1 – MEM2 – MEM3