Tu sam, u “Prčvarnici”. Gde bi mogao biti. Čekam kuma. Nema naviku da kasni, kad je kafa u pitanju. Nešto ga smetnulo ili omelo, smelo, možda čak pomelo. Zasigurno. Eto ga stiže, u laganom kasu, pola cigare mu već visi iz usta, maše rukom nervozno, da poručim. Standard, jednu produženu sa toplim mlekom, druga sa zakašnjenjem od pet, šest minuta. Ne više, ne manje. Domahujem rukom konobarici, sve joj je već jasno…

Prilazi i kaže:

  • “Šta je zamišljeno tužni moj? Šta si se “od’ro” po glavi, izgledaš poput ofucanog ovna! …a frizer?”
  • “Pa bio sam…”
  • “I?”
  • “I kurac!”
  • “Ej, a koliko se mi dugo poznajemo,..”
  • “ Izvini, hteo sam da kažem ne jedi govna, pa ti sam izaberi!”
  • “Hoću da kažem, da znam da nije samo to što te smori. Jesam u pravu, Mrljavi?”
  • “Marš životnijo!”
  • “I?”
  • “Pa ništa. Bio sam se dogovorio sa jednom. Znaš, ono posle izvesnog vremena, i mene da pogleda neka…”
  • “Iiii?”
  • “I krenem kod frizera, da se licnem. Ličim na avangardnog drumskog lopova. A bila mi gužva celi dan, sve stani pani, nikako da krene dan…”
  • “Iiiiii?”
  • “Ma, (š)…iknem ti ga,..”
  • “E da ti je! I?”
  • “Ništa, pita me frizer, ovako proćelavog, šta hoću…”
  • “I?”
  • “Kažem, fen frizuru pizda ti materina, i okrenem pravac kući i ošišam se sam!”
  • “I? Pa što si nadrkan, nije tako loše, lep si mi, ko Šon Koneri…”

Crče od smeha po ko zna koji put. Kažem:

  • “Pa nije ni meni, tako loše, vidi lokne, vidi te uvojke plave kose,…”

Prođem nonšalantno rukom iza ćelave glave i nastavim:

  • “Ali “Ona” nije bila istog mišljenja, ne razume šta je novi modni hit, “hare krišna” stil, još samo kaladontom namažem beleg po čelu…”
  • “E baksuze nervozni, totalno si neuračunljiv. Nikad se ti smiriti nećeš…”
  • “Izvini ribo!”

Ako zanemarim onaj čuperak, i grdni promašaj pri skraćivanju brade, obukao sam se lepo. Šulja, novi jeans, nabacio sam Kenzo i namazao crnim oko očiju (…zajebi čitatelju, nisam ja Božo Vrećo, ahahaha). Krenuh ne namazan, petnestak minuta ranije, po običaju. Ne znam gde uvek žurim, umesto da ponekad dozvolim da i mene neko čeka. Nebitno. Pronašali smo se na dogovorenom mestu, kasnila je samo nekoliko minuta.

Gledam je dok prilazi. Bele starke. Od sto žena, dvesto belih starki. OK! Ne gledaj. Dodala je još više peroksida na kosu od pre neki dan. OK! Suzdrži se svakog komentara. Plava boja! Ne, ne samo da je umetna plavuša, umetnula je i neko ludo plavo, “šućmurasto plavo”. To ne postoji ni u “pantone” boji,  liči mi na papagaja. OK! OK! Ćuti! Naprći usnice i pevaj: “Šuti samo šuti, šuti moj dječače plavi,…” Ajmo rukice gore, društvo. Pizdi na šofera gradskog prevoza, i pre nego što seda. OK! OK! OK! Ignoriraj, smakni ruku sa čela. Smeši, se Bobane, smeši se. Sedne. Naručuje veliko pivo. Konačno! Bravo!! Moj tip!!!

Ne, to nije bila ona. Uspaničio sam se, podobro je kasnila, pomislio sam da neće ni doći. Sve sam samo umislio. Tako to meni glava luda odmah počne da režira filmove gore i od samog Hičkoka. Dabome, zeznuo sam i Spilberga. U mom crno belo svetu, i Šindler je protiv mene. Zašto ne kasnim? Onda ne bi imao vremena, da mislim o glupostima…

Stiže. Ne! Ne taj uski jeans. Zašto?? Lutko!! Mmmmmm… Gotov sam!

Nesebično mi kum po ko zna koji put prekida sanak o najdužim nogama oko moga vrata:

  • “…pa kako je prošao sastanak?”
  • “Pa, lepo mi je bilo,… Zanimljivo…”
  • “I?”
  • “Pa ništa. Ti i tvoje “i”! Videćemo se opet, rekla je…”
  • “O čemu ste razgovarali?”
  • “Pa znaš, ovo – ono, ono – ovo…”
  • Opet ti nešto mutiš Dori, gubiš se, ne govoriš… Priznaj!”
  • “Mhm…”
  • “…lepo, drugarski, nema šta. Mogli smo po kafu, a?”
  • “Naravno, Nemo!”

Pijemo četvrtu kafu, čeka da se otvorim “grlom u jagode i dupetom u koprive”. A ja ko ja, na pomisao, da će sad svi guglovati, ko je Božo. 😀

…nastaviće se (možda)!

P.S. Moram li da napomenem, da je i ovo izmišljen događaj, predvođen mojoj dosadom?

  • “…napomenuo sam!”

…objavljeni delovi : I – II –  III – IV – V – VI – VII – BB – MEM1 – MEM2 – MEM3