Trg svetog Marka.Venecija. Kapučino za devetnaest evra. Sunce se ovde probija jače nego u našem zabačenom krajoliku. Mada nas neki pomalo otrovan vetrić neugodno šiba iza vrata,  zaseli smo za poslednji sto u bašti, izbačen prema moru. Kum pokušava da prebroji sve golubove, a meni u oko zapeo violinista koji je napadno zaljubljenim zvukom violine krenuo na nas. Volim ja violinu, obožavam je. Taj nežni zvuk, poput nežne ženske kože, koja ti svojim gudalom uzbudi i poslednju uspavanu ćeliju u telu. Polagano poput proleća posle dugogodišnje zime u Igri prestola, budi svaku čeliju moga bića. I one odavno zaboravljene i promrzle. Zagledan na tren u more i njegovu površinu boje safira, preispitujem sam sebe da li sam to ja, neko drugi ili čak neko treći, i šta to u meni budi taj nežni opus!? Trgnem se iz munjevitog preispitivanja, kao da bežim iz ambisa. Onda ga pogledam mrzovoljno, poput Nataše Bekvalac svog bivšeg Trifunovića i maršnem od stola. Koštao bi me ovaj kapučino odjednom sto evra, plus!

  • “Ejjj!!” Šutiš!

Moj Kum baš voli da me ometa dok sanjarim otvorenih očiju, stalno mu treba pažnja (i golubovi). Odgovorim:

  • “Aaaaaa dete?”
  • “Oš’ kafu?”
  • “Oš’ ti?”
  • “Što pitaš, hoću.”
  • “Pa, mahni joj!”

Prčvarnica, tako je zovemo. Za Veneciju nemamo para, ali u našoj maloj kancelariji, otvorenoj 25/8, može i na crtu. Mala birtija, sa samo tri stola u baštici. Uvek prazno, samo smo mi tu kao moljci. Ne odmičemo i po najjačoj zimi ili paklenoj vrućini. Stiže kafa. Ne znam koja po redu od jutros. Poranili smo, imamo obaveze u osam. Toliko smo nenormalni da ustanemo i dva sata pre, da se onda budimo satima uz ispijanje kafe. Možda i uspemo do jedno četri popodne. Ko će ga znati.

Seda lik za drugi sto, ne poručuje ništa samo je zapalio “šiška”. Ne obraćamo pažnju sa kumom, samo nam čudno tuknuo zeleniš. Kum ga pogleda i obrati se meni:

  • “To on jufku na prazan stomak?”
  • “Izgleda…”
  • “A biće mu zlo?”
  • “Izgleda da neće kumašine. Apotekar, otego se kao onaj puž lazar, što ga stari narod zvaše.”
  • “Lepo miriše,..”
  • “Mhm, timljan za hipije. Vernik, sigurno…”

Pomislim, to je on sebi smotao svoju violinu, pa sad osluškuje  kad će početi da mu gudi. Na radiju su krenule vesti u sedam. Mašem konobarici da utiša i ponese još po jednu kafu. Ljudi u prolazu trče na stanice gradskih prevoza. Lik je pritvorio oči, Kum ugleda zgaženog goluba, a meni otpočinje da svira Mendelsshon u E molu op. 64, u glavi.

…nastaviće se (možda)!

P.S. Moram li da napomenem, da je i ovo izmišljen događaj, predvođen mojoj dosadom?

  • “…napomenuo sam!”

…objavljeni delovi : I – II –  III – IV – V – VI – VII – BB – MEM1 – MEM2 – MEM3