Ta noć bila je strašno vrela. Izašao sam iz dvorane da se rashladim. Unutra je bilo 247 stepeni, vani možda dva stepena manje, koeficient vlage prešao je 4.820 kilograma na kubni metar. Napolju već je počela pljuštati kiša, ali se sparina nije predala. Verujte i zubi su mi se oznojili.

Stajala je sa cigaretom u ruci i cupkala u nekom svom ritmu. Povlačila dim cigarete neuko, početnički. Stari iskusni, bivši pušač u meni uvek prepozna početnike. Pogledao sam je i rekao: “Hej, pa ti ne pušiš!” Pogledala me očima ozbiljno i rekla: “Obećala sam sebi neću piti, pušiti i jesti otpad ovaj vikend. Ovo je već treća noć ne ispunjavam ni jedno obećanje.” Vidno opijena osmehnula se i povukla još jedan dim.

Nisam tražio, ali započela je svoj monolog. “Znam, ne smem da uzmem ni dim, ni kap alkohola, a o lošoj ishrani da ne govorim. Eto, tešim se preživela sam jedan rak i ovo je samo psihološka pometnja i izgovor, da ponovo živim svoj život.” Strese se čovek kad čuje reči o smrtnim bolestima bilo gde, a ne ovako. Mozak kao da mi prestade da “radi” i pomalo naivno i glupo kažem: “Pa mlada si, odakle…”, kao da u ovim ludim vremenima ne čujem svaki dan, da godine nisu garancija.

Nasmejala se i rekla: “Ma nije to sve…” Nastavila je priču, čak je pomenula ime i mesto artropoda, o hemoterapijama i još po nešto, ali sam zaboravio, namerno. Kortikosteroidi da, to sam upamtio, zlokobno ime koje ne umem još uvek da napišem kako treba, ali pamtim još iz nekih svojih susreta sa farmaceutskim ubicama. Sranje. Najobičnije sranje. Da ne lupam opet i počnem prosto govoriti, po ko zna koji put.

Ima završen doktorat iz biohemije, radi kao asistent na fakultetu. Po znanju mogla bi da bude i profesor. Samo… fali joj nekih 136 godina staža kao jedan od uslova za redovnog profesora na fakultetu. Ne znam, možda i ima 32, 33 godine, lepo izgleda, oči u kombinaciji sa lepim loknama u kosi koje se teško češljaju, odaju neku slobodu, vedrinu, život… Ne može da stoji u mestu, nemirni su joj pokreti. Kipi neka radost u njoj. Nije ni čudo, ona živi.

Ne da mi đavo mira, vrti repom pod šeširom kad najmanje treba, pitam: “I šta je se moglo još desiti!?“ Pogled se promenio, tamno oko je još više potamnelo, sjaj u njemu se pretvorio u neku izmaglicu. Shvatio sam da to ne dodiruje više ni mislima. Trepnula je više puta, lagano odmahnula rukom, ali nastavila : “Verovatno sam previše popila… Ali znaš kad se nalaziš u bezizlaznoj situaciji i potreban ti je neko. Neko da je uz tebe, neko da ti pruži zagrljaj, ohrabrujući pogled, jedno pitanje kako si? Samo to, ništa više. Nikako ne glupe rečenice, da li te boli nešto? Naravno da me boli sve, živu me cvrljaju zračenjima, raspada mi se telo, mišići se odvajaju od kostiju, u stomaku nije mesecima bilo hrane u bilo kakvom obliku, ležim i umirem. Shvataš li ti mene? Znaš li koliko ti je neko potreban u takvim trenutcima?” Kažem: “Mogu samo da mislim o tome, i…” Prekida me: “E pa vidiš onda, dok se tako raspadaš i umireš u bolničkom krevetu, momak ti dovodi, u tvoj krevet, u tvoj stan, drugu devojku.” Ostao sam zabezeknut, a u njeno oko već se vratila bistroumnost i samo je rekla: “Ma ko ga jebe!”

“Nek’ mi se izvinu svi, ali više ne vladam napisanim rečima”

Čovek? Ma šta te to pitam, ne zapada ti ime “pseto”, jer i to prljavo bolesno šugavo stvorenje ima dušu, čistiju od “…”. Ma, govno. Govno jedno govnasto, ti i tvoja prevara i prljavi život. Eto, suzdržavam se da ne nastavim u istom tonu. Jer, shvatam te pajdo. Od onih slabića si stvoren, kad se pronađu u “situaciji” reaguju kao oktopodi u životnoj opasnosti. Izaseru onu tintu i pobegnu. Da si bar bežao, bolje bi ti bilo. Ali ti si gori i od kefalopoda. Njima je urođen takav samodbrambeni sistem u prirodi. To tebi nije urođeno. U životu ili jesi ili nisi smrad? Smrdljivče. I da, ne smem da upoređujem ljude sa bilo kojom životinjom, grešim dušu o njih. Nisu životinje nikad zlokobne, i na kraju ne plaše me te iste životinje u životu, plaše me ljudi. Zli ljudi. Ljudi su ustvari monstrumi i do tog zaključka sam već došao. Odavno. Ma,…

“Kako spavaju takvi ljudi? Verujem da je slično komi, bezosećajno, bez pamćenja, bez sna,…”

Uzdišem. Grizem prste da prestanem pisati. Cvili mi se. Pitam se koliko je snage potrebno da preživiš? Koliko snage da nastaviš da živiš? Kako se osećaš posle svega? Kome da dozvoliš da te posle svega dodirne, pogleda, oseti…?? To nešto, što znaju samo ljudi koji su to preživeli. I svaka njima čast.

Ne volim opisivati ovakve stvari ali me njena snaga navela i volja sa kojom je nastavila da živi oduševila. Divim joj se. I znam, svako ima svojih problema, i njemu su njegovi najteži. Ali, uz takvu priču oseti čovek da mu nije najgore. Ima i gorih stvari u životu. Stvarno gorih. Pomislim onda možemo li za promenu, svi u jedan glas reći životu “hvala”, ne koristiti reč “sudbina”, i samo prihvatiti život, baš takvog, kakav jeste…”

Bubamaro, pronašao sam taj simbol u tvom imenu, kad ga prevedem na neke druge jezike. Bubamara, sreća, život. Zato Bubamaro, tako neka ti bude u životu. Srećno, sve najbolje, prepuno života. To ti želim od srca, samo da znaš. I vidimo se u nekoj zagušljivoj dvorani uz dobru muziku, i da znaš uvek ću ti dugovati ples.