Lažem kao i obično,
proklet li sam,
sastavljam te od delova,
od nekih žena,
poluboginja…
Sve pogrešne
ili grešne
od tuđeg nemira
nekih palih anđela,
stvaram te zanesenu,
sebi,
po svojoj meri
sa imenom naših kćeri
skrojenu po mojoj
pretesni koži
od prsta do prsta,
potaman da staneš mi cela
u zagrljaj…
Smeđa, crna, crvena,
sve što može u jednu
boje kose da stane.
Znam da postojiš negde
dobra,
najbolja
od svih što sam ikad upoznao,
ljubio…
Sanjam te, pa šta
i ne mogu mi ništa zbog toga,
mislim,
ne možeš mi ništa
zbog toga.
Pobogu!
Samo da uzimaš dane,
oduzimaš godine,
sve dok nemam te…
Ah te Jelene, ah te
Marine i Monike…
Ništa mi ne možete,
samo ovaj život i
jedno pitanje,
koliko dugo rastu za
mene,
te pletenice guste?
I ništa više…
Ništa.