Ne brigam više!
Pa, bio kriv celom svetu za sve.
Poput Adama, zbog jabuke i Eve,
ili Menelaja i Parisa
zbog prelepe Helene.

I vodili se opet ludi ratovi,
gradili novi drveni konji…
Ne marim!
Sasvim nebitno, i sasvim nevažno!
Ionako ne umemo bez ubijanja
i krvoprolića.
Oh, ti prokleti ljudi!

Stojim tu praznih džepova,
čini mi se, osiromašenih osećanja,
a srce mi prepuno baruta
spremno da eksplodira.
Želim te!
Želim te u ovaj tren što prolazi!
Tu! Odmah! Sad!
Na stolu, na podu
nebeskom svodu…
Nije bitno gde…
Nemamo vremena!

Srušiću stari svet,
i na samom kraju svemira,
izgraditi novi…
Samo za nas.
Skloniću nas od pogleda glupih,
ljudi ljubomornih, ljudi tupih.
Promeniću sve mirise
u miris kože tvoje,
obojiću sve u boje kose tvoje…
Samo za tebe,
izgradiću novi “Tadž Mahal”.
Negde na kraju svemira.