U jednom trenutku naglo se trgnem, obavijen dimom cigareta, mirisom jeftinog alkohola i znoja, shvatim gde se nalazim. Ne može se reći da je kafana. Rupa. Obična rupa. Ambijent mi ne ide uz današnje raspoloženje zato naglo pokušavam da ustanem i odem, ali se spotičem. Noge. Tvoje preduge noge. Onda usporim i pomislim, kako se i snalaziš sa njima? Kako samo umeš tako elegantno da se uviješ?
Ne umem da te opišem i tražim tu pravu reč, kako mi izgledaš u tom trenutku. Čudno. Ne pronalazim je. Mogu satima da opisujem ludilo i pometnju u mojoj glavi zbog tvojih predugih nogu, ali ne pada mi adekvatna reč kako izgledaš. Izgledaš, izgledaš… zamršeno. Ne. Izgledaš neukrotivo poput uvojka te tvoje podivljane crne loknave kose što se neukroćeno rasipa po ramenima.

“Ma nisam ni blizu…”

Prevrćeš očima, zbog alkohola. Telo ti se u ramenima krivi, ne održavaš ravnotežu, glava ti pada. Teško mi je da te gledam takvu, dok ne razlikuješ dupe od lakta. Šta se to zbiva sa tobom, Ludo? Sam i previše trezan, dok te sažaljivo gledam, govorim ti: “Ne znam šta da radim sa tobom?! Ustvari, ne znam više, šta ponovo radim tu?!”, mada jasno mi je odavno. Samo žalim da te ostavim i ovaj put. Da te ostavim negde tako pijanu. Oduzimaš se alkoholom noćima, cimaš me jutrima, tražiš, zoveš. I ponovo te izvlačim iz novog, starog sranja.
Smeješ se, i nije ti ni važno o čemu govorim. Samo pitaš: ”Zašto?” Odgovaram: “Pa eto, potrebne su mi te tvoje mlade godine i ludost što je nosiš u sebi, da izdržim još jedno ovakvo veče“. Nastavljaš sa smehom, i poput deteta novo postavljeno: “Zašto?”, i ponovo isti odgovor: “Pa eto, srećo već nekome data, ja ti se udebljam preko noći od jedne kole! Zato pominjem tvoje mlade godine”. Još jedna glupost, da ti skrenem pažnju, da možda i krenemo.
Smeješ se, smejem se, mada i ne primećuješ šta ti ustvari govorim. Ne razumeš ni reči. Pogled ti se menja. Padaš u neku depresivnu zamišljenost, a već u sledećem trenutku počinješ da histerišeš. Onda sledi tvoj šapat. Počinješ da buncaš o svojoj prošlosti. Šta ti je radio jedan, pa drugi, svi ostali. Kako si se menjala između njih dvojice, ustvari, trojice… Ne znaš ni sama koliko!? Pominješ roditelje. Kažeš ne vole te, zamenili su te od rođenja, to ustvari i nisi ti, ne zoveš se imenom svojim… Mati ti je najveći neprijatelj. Jutros te je izbacila iz kuće. Govoriš mi, da si ustvari odbegla nevesta. Dobrog si zlostavila i napustila u tili čas. Kažeš poverila si se Bogu cela. Redovno ideš u crkvu,…

“Odavno sam naučio, da pijan čovek pokazuje svoje pravo lice.”

Prekidam te i kažem: “Zalud se okrećeš u nebo i tražiš svetlost zatvorenih očiju. Dok ne shvatiš ko si, dok ne shvatiš da možeš bežati bilo gde i bilo kome, ali nigde i nikad od same sebe pobeći ne možeš. Ne može tebi niko pomoći, pa ni milostivi Bog na nebu, ako sebi ne pomogneš i ne pronađeš dobro u sebi. Boga u sebi. Oprosti sebi zbog sebe takve što jesi, i nastavi živeti dobar i bolji život, ako ga u tebi ima. Ako ga ima?! Niko te drugi neće spasiti ako ne primiš i nisi spremna na spasenje od same sebe, pa tek onda od svih ostalih. I verovatno bi trebalo da prestaneš da piješ, mada ti jedno lečenje sa dvadeset dve nije pomoglo, neće ni sve moje reči.”
Ni ove reči nisi razumela. Sumnjam da bi ih razumela i trezna. Nastavljam da te gledam oštro, bezobrazno, bez izvinjenja. Takav sam… Tako uvek … Puknem i pobesnim na bludnost! Počinješ da plačeš. U dahu govoriš da mrziš me, nervira te moja prisutnost, pa onda hvataš me za ruke, stišćeš, grliš, kažeš voliš me. Pevušiš Samardžićevu “Grlicu” , proklinješ i pesmu, i sve njene reči. Kažeš podseća te na mene. Podseća te na trenutke kada su se sve reči usekle u mozak, na trenutak kada sam ti prvi put pustio da odslušaš tu pesmu. Eto “Golubice”, ni mene neće vratiti bogatsto, koje imam i nemam, u dvadeset pete, u te tvoje godine. Neće nas sastaviti ni Božija reč, ni podvala samog đavola, ni za jedan dan, ni za jedan čas. Toliko smo udaljeni…

“A ti samo plačeš i plačeš…”

A pamtim dan kad sam te video prvi put. Zakasnila si već prvi dan na posao. Klinka sa aparatićem, i onom ludom, crnom, bujnom kosom. Zaljubila si se prebrzo, a u meni probudila zver. Ti, jabuka mirišljava, na tebi ja… Kao zver, tako sam se osetio svaki put – “zverski”. Svejedno, previše protraćenog vremena, nekoliko pijanih poljubaca i ludila za sve te godine što se poznajemo. Ludila. Mnogo neprijatnosti i lošeg iskustva. Ludila, da! Izgleda da se ponekad i suprotne energije privlače.
Eto, i nebo se pobunilo. Bolje da krenem što pre, da ne pokisnem još više…

 

Uglavnom krive ženske
uglavnom mnogo graje
kače ze za mene
ko klinci za tramvaje.

A gdje su prave žene
na srce jagnje laje
hoću da se kačim i ja
ko klinci za tramvaje.

Ma što da pjevam sad
kad to svako zna
što mi značis ti
a što ti značim ja.

Što da pjevam sad
kad to znaju svi
jedno osjećam ja
a drugo osjećas ti…