Nerovozan sam kraj tvoje lepote.
Ne razumem, zašto?
Prebrzo gubim bitku sa starenjem
a napetost tvoje kože
samo ubrzava sve
i to kako si počešljala kosu danas
samo još više izluđuje.
Nabujale ti grudi, željne da dojile bi.
Dete.
Postoji li ime u tvojim mislima?
Kako će se ono zvati?
To bi moglo spasiti ovaj ludi svet,
ali mene sigurno ne.
I dok sanjaš neki bolji grad,
okrenuću se i nestati
bez pozdrava, bez dodira.
Ali… Da li sam dovoljno lud
da ostavim ti pesmu pred vratima?
Mada sigurno znam,
trag na duši ostaće dok govorim sebi…

“…ovo je tako crazy”