Plakala si sinoć malena i to dobro znam. Nemoj da me lažeš. Video sam te u samom uglu svog pogleda. Tvoj, tako nejasan i dalek, odsutan. Prstima si brzo prešla oči, obrisala teške suze i onda prekrila usne drhtavom rukom. Roneći te mutne suze pokušavaš sprečiti bol ali zalud ti je sad, sve što znaš, zalud sve što sam ti govorio. Sad krvariš. I ko ti je kriv, verovala si naivno, kao neko dete. Po ko zna koji put, dripac te odradio i najzad razvalio, na način na koji je mnoge pre tebe. Izvini ali ne mogu ti pomoći, ustvari, ne želim više. Još jedna u nizu ranjenih i povređenih, da vam budem lek i melem na rani, da vas vidam, da opet uzmete sve i onda samo besprekorno odjebete. Ne! Ne više. Obiđi me, majke ti, jer ko će meni posle da pomogne?

Izlazim iz tog kruga, zauvek…