Sedim.
U rukama mi pesme
Milene Marković,
rođene godine ‘74.
Šta li toj ženi i majci kroz glavu prolazi
dok piše o biciklu, kurcu i dopu?!
Mislim da misli
o jednoj ulici na putu do smrti,
naš svakidašnji raspamećeni san
koji je više nego realan,
život je stvarno komplikovan
i kad pogledaš
sve više i više sjeban!
I dok nam svakom od nas kroz glavu
prolaze sve te čudne stvari
dok jebe, ko koga stigne
pokušam da otreznim i smirim se
i zamišljam jedne oči
gladim jedne ruke
osluškujem šapat jednog srca
i pomislim za koga ono sad kuca?
Ma jebi se!
Hoćeš li mi više reći?
Zar i ovo sad da dozvolim,
da će u praznini života mi proteći?
Opet u glavi mi bruji
i zalud žudim da se smirim…
A deda do mene sasvim mirno
od šezdeset i nešto leta
lista knjigu i čita,
kako prirodnim putem do zdravlja
lječenjem gorskim biljem.
Eto, svako svoje, svako o sebi
samo ti mi još tu,
kao zalivena šutiš!