Ruke mi tvoje postaju čudne,
gube snagu, polako venu
staračke pege svuda po njima stoje.
Stisnem šaku i pogledam prste,
da to je to
tvoj palac i te male ruke.
Pa se osvrnem na tvoj pogled i oči
tamne kao i moje
obuzele su ih bore,
pokušavam da shvatim koje misli
iza njih stoje.

Koliko si uopšte volela starog
dok nas je mlatio,
kad je tebi bezbroj puta srao
i koliko si marila dok si nas šibala?
Mada jesam, zaslužio sam
ponekad i više,
mada retko i nisam
te tvrde ruke,
od posla izgarale, izmučene,
nego zagrljaje, koji sad mi fale.
Osedelom.

Ustvari nikad saznati neću,
dok svoje dece nemam,
koliko neprespavanih noći,
čekala si nas, noću lutajučih,
kidajuću samu sebe, od brige
i koliko toga nikad ustvari saznati nečeš
šta smo sve radili, šta nam se dešavalo,
sve pijane i naduvane noći
gde je stvarno bolelo,
ne od ruke, ne od reči,
nego od života
laganja, izdaja i prevara,
propalih ljubavi i njenog bola,…
Koliko puta sam kurve gospođom nazvao
koliko dobrica i časti vrednih od sebe odgurao,
gde sam sve pogrešio, a gde nažalost ne.

Kad su mi rekli da sam ću
na ovom svetu ostati
i još gore od toga
svaki put,
sad proklinjajući samog sebe,
kad sam to i poželo
od svih otići, pobeći,…
Ubiti se!

Ne može u jednu pesmu život da stane
miris kolača i te tvoje ruke…
Moja mila mati.