Ne volim kad je grad mnogo prljav.
Možda sam tako navikao,
jer tu gde živim sve je sterilno,
ima živu boju, nudi nijanse,
ali vara oči moje.
Takvi su i ljudi, sterilni,
nose boje ali u sebi,
tako prazni.

Danima se krećem ulicama
polako upoznajem novi kraj,
dečurlija i danju i noću krivuda,
pijana leži svuda.
“Kažu mi upisuju fakultet.”

Noćima skitam tuđim gradom,
podivljano liči, svi se ljube između sebe,
tu pazim gde god da krenem,
na rulju što negde srlja,
vozače što negde žure,
čuvam se pogleda dilera,
pazim na svaki korak,
zbog pasjih istreba.

Čudan je taj grad, čudan je taj ambient,
tako nepoznat ali pomalo prija,
oseća se uticaj mora,
ima poznatog mediterana u ljudima,
devojke su tamne, sladunjave,
oči sjajne, iskru zavodljivu nude.
Ooo, da! Da, te kose duge,
u mislima još milujem te kovrđe
tako drugačije, ali privlačne
mojoj želji, što natiče.

I što najviše privlači,
na sve ovo što je do sad nepoznato
ali na sve moje tamo daleko podseća,
da i u ovom gradu bagrenja ima.
“Da li ste znali kad ga seku,
on ne procveta?”
Ali kad ojača i dohvat ljudske ruke preraste,
buja i miriše poput “o mel de acácia”.

Sad se već vračam kući
i to mi sad tako čudno zvuči,
bez prave želje po domu,
svim poznatim ljudima.
Tu sam celi život
ali se vraćam ustvari,
u nepoznati kraj.

Znam ništa se u mom gradu promenilo nije,
ni ti ljudi i svi drugi, sve isto ostaje.
Ustvari od svega sam se samo,
promenio ja.

…a mogao sam samo ostati!