“Gde odlazim, više nije važno. Samo što dalje od svega…”
Trese se avion zbog jake turbolencije, diže se i spušta ludo i napadno. Zvuk motora koji se muči dok ispravlja let, nepodnošljiv je. Krila se uvijaju poput ufrćkane devojačke kose u košavi, upeta su u trupac aviona ali kao da pokušavaju sama da odlete. Postaje nepodnošljivo. Sve veće znojne kapljice se pojavljuju na čelima bespomoćnih putnika. Deca počinju da vrište, ne razumiju šta uznemirava njihov let. Suze izleću same poput lastavica iz gnezda, u vreme jake grmljavine pred nevreme. Majke pokušavaju da ih smire, prislanjaju njihove glavice na svoje grudi u panici, stežu toliko da prestaju da dišu oboje u tom hromom i pretesnom zagrljaju. Stevardese svima nervozno prodaju lažni osmeh. Ne pomaže. Čini mi se da rulja ubrzanim otkucajima srca samo još više resonira i pripomaže propadanju aviona. Samo ja sedim miran, sa tupim pogledom na majku zemlju, kroz mali prozor opran kišom. Krišom u sebi računam, koliko je još potrebno sekundi, da padnemo sa deset hiljada metara. Još minut ili dva? Ustvari razmišljam za koliko vremena dolazi spasenje i prestaje agonija nedostajanja?
“Gde prestaje ljubav? Opraštanjem ili zaboravom?”
Svako obećanje kad polomi zadnja laž, nadu kad ti uguši poslednja prevara. Srce kad izgubi svoju zaljubljenu boju, kad postane bledo i promeni ritam otkucaja u savršeni ruski marš. Užurbano, kao da juriša da se preda i otkuca svoje još Bogom dato. Kad se dovoljno izbrazda lažima i izdajom, poput one nikad suncem obasjane strane meseca, što su je izjele komete. I naposletku samo napukne i zastane. Tako?
Kad telo ostari i popusti, izmoreno od pretesnih misli, prevelikih želja ili ruke i leđa puknu pod teretom preteške ljubavi i muke. Koljena bez želje da ikad više ustanu ili ipak noge ohole i trome, bez volje da negde krenu. Možda tako?
Gde to ustvari prestaje ljubav? Kad prosto zaboraviš, jednostavno samo nekim drugim, sličnim, zameniš? Kradeš nečiju ljubav, da sam preživiš. Bezdušno ignoriraš sve, misliš samo od sebe će proći?! Da li?
Ili za života leđima samog sebe, kao najvećeg dušmana da nosiš. Ruke da ne dižeš, bespomoćno nečiji zagrljaj da tražiš. Noge samom sebi da polomiš, samo nigde više da ne ideš, jer ne vredi ti bilo gde bežati. Da ostaneš gledati pakosti sveta ali pogled svoj da ugasiš. Ili kad i poslednje od volje za životom u zemlju propadne, kad samo još telo živo polako na rate umire? Kad te misli i ideje poput mrava leš, do kraja rastvore?
Osuđen na život na ovoj prokletoj kugli zemaljskoj prepunoj praznine, koja se poput zatvora sa velikim prozorom bez izlaza u krug vrti. To mi je?!?
Gledam to nebo i kažem…
“…zaboravi, a ja ću ti oprostiti.”
03/07/2017 at 17:16
“Gde prestaje ljubav? Opraštanjem ili zaboravom?”
Uopšte do sada nisam sebi “nacrtala” ovakvu postavku. Možda, već opraštanjem kao uvodom u zaborav. Možda zaboravom koji je gorak i nezaboravan ako nema opraštanja. Možda i ne prestaje. Možda se čovek samo teši time, jer mu je tako podnošljivije.
LikeLiked by 1 person
03/07/2017 at 17:24
Hvala na svim komentarima. Iskreno još uvek ne znam gde prestaje ili ako uopšte i prestaje..
LikeLiked by 1 person
03/07/2017 at 17:27
Hvala tebi što si pronašao moj blog, pa si mi time omogućio da dođem kod tebe u goste. Svako dobro!
LikeLiked by 1 person
03/07/2017 at 17:31
Hvala i tebi, mnogo. Veoma mi je drago, da sam posle dugo vremena pronašao jednu veliku zajednicu ljudi koji pišu 🙂 . P.S. Poezija ti je strava (like*)
LikeLiked by 1 person
03/07/2017 at 17:35
Baš se radujem da ti je lepo i da se osećaš kao svoj na svome u moru ljudi koji pišu svašta nešto. 🙂
Hvala ti za lepe “stravične” reči o mojoj poeziji. Ja tek putujem ka tvojoj, jer me je prvo povuklo “neizrečeno”.
LikeLiked by 2 people
03/07/2017 at 17:40
Strava u pozitivnom i dobrom smislu… (i da, tek počeo sa čitanjem 😉 )
LikeLiked by 1 person
03/07/2017 at 17:46
Hvala ti još jednom. Bez brige, dobro sam razumela, no, možda mi je komentar bio neprecizan. 🙂
LikeLiked by 1 person
01/08/2017 at 16:07
Између чежње и остварења заривена секира. Исчупајте је и одбаците. Или ћете пружити руку ономе који вам недостаје, или нећете. Бити или не бити. Епицентар и агоније и спасења. Право питање јесте: до чега вам је више стало? Ваш избор, или неизбор, показаће непогрешиво.
LikeLiked by 1 person
08/08/2017 at 07:58
Ама људи, ваљда је јасно! Љубав престаје издајом, наиме кукавичлуком! Права истинска љубав надјачава све страхове, и не престаје. Све остало, приче о праштању и забораву, су слаткоречиви изговори малодушних хипокрита. Опростите ѕбог жестине, али, рекох…
LikeLiked by 1 person
08/08/2017 at 09:07
…nema veze, neka si rekao/rekla, zato postoji mogućnost komentara… 🙂
I u pravu si, izdaja je izdaja! I tu definitivno završava ljubav. Kukavice i sve to je njihovo, da se nose sa tim, “gde god…”
A ima različitih ljudi i svi drugačije “svare” stvari. Neko jednostavno zameni osobu kraj sebe, ali ne i svoj stav. Neko zaboravi, neko nikad ne pretrpi, neko se pomiri, neko nikom-ništa. Ljudi su čudo ;).
I zadnja misao napisana se nanosi na tu raznolikost u ljudima. Mislim da je ustvari potrebno oprostiti “izdajici”. To je snaga, hrabrost, zalud se ljutiti ili srditi, jer to je slabost, koja ne dozvoljava dalje živeti. Na kraju, meni lično, je do toga da živim dalje. Bolje i bolji, sa boljim!
Hvala na čitanju i veliki pozdrav.
P.S. Kako ću te tek razočarati u četvrtak ;)…
LikeLike
08/08/2017 at 17:05
Размислићу о овоме. Не бојте се, нећете бити ускраћени одговора. Једва чекам даљња разочарења.
LikeLiked by 2 people