“Gde odlazim, više nije važno. Samo što dalje od svega…”

Trese se avion zbog jake turbolencije, diže se i spušta ludo i napadno. Zvuk motora koji se muči dok ispravlja let, nepodnošljiv je. Krila se uvijaju poput ufrćkane devojačke kose u košavi, upeta su u trupac aviona ali kao da pokušavaju sama da odlete. Postaje nepodnošljivo. Sve veće znojne kapljice se pojavljuju na čelima bespomoćnih putnika. Deca počinju da vrište, ne razumiju šta uznemirava njihov let. Suze izleću same poput lastavica iz gnezda, u vreme jake grmljavine pred nevreme. Majke pokušavaju da ih smire, prislanjaju njihove glavice na svoje grudi u panici, stežu toliko da prestaju da dišu oboje u tom hromom i pretesnom zagrljaju. Stevardese svima nervozno prodaju lažni osmeh. Ne pomaže. Čini mi se da rulja ubrzanim otkucajima srca samo još više resonira i pripomaže propadanju aviona. Samo ja sedim miran, sa tupim pogledom na majku zemlju, kroz mali prozor opran kišom. Krišom u sebi računam, koliko je još potrebno sekundi, da padnemo sa deset hiljada metara. Još minut ili dva? Ustvari razmišljam za koliko vremena dolazi spasenje i prestaje agonija nedostajanja?

“Gde prestaje ljubav? Opraštanjem ili zaboravom?”

Svako obećanje kad polomi zadnja laž, nadu kad ti uguši poslednja prevara. Srce kad izgubi svoju zaljubljenu boju, kad postane bledo i promeni ritam otkucaja u savršeni ruski marš. Užurbano, kao da juriša da se preda i otkuca svoje još Bogom dato. Kad se dovoljno izbrazda lažima i izdajom, poput one nikad suncem obasjane strane meseca, što su je izjele komete. I naposletku samo napukne i zastane. Tako?
Kad telo ostari i popusti, izmoreno od pretesnih misli, prevelikih želja ili ruke i leđa puknu pod teretom preteške ljubavi i muke. Koljena bez želje da ikad više ustanu ili ipak noge ohole i trome, bez volje da negde krenu. Možda tako?
Gde to ustvari prestaje ljubav? Kad prosto zaboraviš, jednostavno samo nekim drugim, sličnim, zameniš? Kradeš nečiju ljubav, da sam preživiš. Bezdušno ignoriraš sve, misliš samo od sebe će proći?! Da li?
Ili za života leđima samog sebe, kao najvećeg dušmana da nosiš. Ruke da ne dižeš, bespomoćno nečiji zagrljaj da tražiš. Noge samom sebi da polomiš, samo nigde više da ne ideš, jer ne vredi ti bilo gde bežati. Da ostaneš gledati pakosti sveta ali pogled svoj da ugasiš. Ili kad i poslednje od volje za životom u zemlju propadne, kad samo još telo živo polako na rate umire? Kad te misli i ideje poput mrava leš, do kraja rastvore?
Osuđen na život na ovoj prokletoj kugli zemaljskoj prepunoj praznine, koja se poput zatvora sa velikim prozorom bez izlaza u krug vrti. To mi je?!?

Gledam to nebo i kažem…

“…zaboravi, a ja ću ti oprostiti.”