Kažeš mi sejo: “Sve prolazi.”

E paaa: “Ne znam?!”

Sve mi se manje čini, da je tome tako. Reći ću ti zašto. Baš sinoć mi je jedna bivša poslala poruku, posle 14-15 godina, dok je spremala klopu za klince. Toast sa tunom. Ona se još seća, kad sam ga davno nekad spremao za nas. Čak traži recept i ponavlja, kako nije i neće nikad zaboraviti “toast” naše ljubavi. I kad bi samo mogla vratiti vreme…

Pitaš me: “Kako sam se osećao zbog toga?”

Odgovaram: “Smešno mi je.”

Nije ni prva ni poslednja što mi je to rekla. Ili će tek reći. Toliko puta mi se to već desilo, da mi je postalo smešno. Nažalost. I nije da imam mnogo bivših, nego imam mnogo godina. Pa to sad zato tako zvuči. I kad kažem nažalost, čak sam nekim devojkama to rekao, šta će se desiti, kad sam uvideo gde idu stvari. Dok smo još bili u vezi :S.
U vezama sam stvarno uporan. Znaju neke. Uvek se borim za “nas”, ne popuštam. Previše puta pređem preko sebe, samo da bi trajali dalje. Mada često puta nisam ni trebao. Sad znam. Ali to sam samo ja, neumem drugačije, neumem samo misliti o sebi. Kad nekog volim i ne postavljam prioritetno svoje lične interese, kad nisam egocentričan, kad govorimo o nesebičnoj ljubavi. To želim da se uzvrati. I to je očigledno danas previše tražiti, od bilo koga. I ne poričem i sam sam ponekad posustao sa nekim, jer nisam mogao dati, što mi se davalo. Ali sam to iskreno rekao, stao pred tu osobu i zbog toga dobio pruženu ruku za čast i iskrene zagrljaje za pozdrav. I nikad nisam krio svoje nepravde, da sam prevario devojku koju nisam smeo. Jer sam bio klinac i sisa, nisam znao drugačije. Nisam joj umeo pomoći, uspeo sam samo sjebati sve. Potrebno mi je bilo skoro 20 godina, da shvatim taj čin, jer je ja nikad ne bi usrećio, kao što je sad srećna sa njenim dugogodišnji partnerom i njenim muzičkim producentom. I sve te godine su ustvari bile potrebne meni, da shvatim neke stvari o životu, da oprostim sebi. I kad god sretnem “Lunju”, očima uvek tražim njen oproštaj, mada se ona više toga i ne seća, tako kaže (bar nadam se)…

Ali još ne znam zašto se sad dešava, da što više ljudima oko sebe otvaram oči, o nekim stvarima o životu, više se udalje. Bez muda, samo se sakriju. Mada to svi u svojoj teoriji traže, sve više se iskrenih emocija plaše. Jer to navodno boli. Opet zajebi svete nepravedni, ne može se nešto imati, a ništa za to davati, po ko zna koji put ponavljam. I kao da se ljudi samo očiste kraj mene, samo nastave dalje raditi iste stvari, što su oduvek radili. Šalim se ja na svoj račun, da mi je tako grah pao. Da vas sve dobre od sebe svetu dam, da mogu opet da vas pokvare. Mada tu ima i istine…

“Ignorancija je opaka stvar.”

Ponavljam, nisam ja preko više pametan, niti volim da solim pamet nikome. Niti volim mnogo da pričam. Tu smo jedno za drugo, pobogu. I sam, još uvek učim. Ali na neke stvari pokazujem na jasan i praktičan način. Na realnost. Isto tražim od svih. Možda pomoć, savet, zagrljaj, samo biti tu ali na kraju ipak moramo shvatiti sami. Nije do drugih.

“Do rezultata i promena svako dolazi sam.”

I onda posle nekoliko godina, posle ponavljanja istih greški, neki ljudi tek tad shvate i jave se. Prekasno. I moj odgovor je uvek isti i ostaće takav. Sve što sam imao, sve što sam vam dao, odneli ste, potrošili. Odavno. Što se moglo uzeti i spiskati, to ste uradili. Egoistički i ignorantski. Tad niste marili. I nemate pojma koliko vremena je bilo potrebno, da se sastavim nazad. Da sam godinama samovao, da bi preživeo. Dok neki samo zamene i nastave istim načinom i istim tonom trovati svoju okolinu, sam sam se borio sa depresijom i nesanicom. Ta jebena insomnija koja mi uništava život. Od kako znam za sebe.
Zato ti kažem sejo mila, da neke stvari možemo potisnuti, namerno zaboraviti, obrisati sa slika. Ali svejedno ostaju u nama. Javljaju se na različite načine, kao uspomene, bol, odbijanje, sećanja, slabosti, gorki osmesi. Srce kad te stisne i zaboli na onaj čudan način, a ne nalaziš razlog za to. To su ti ožiljci. Neprimetni su oku ali su prisutni u duši “zanavek”, kao što bi Đole rekao. I što više takvih iskušenja imamo, teže nam je živeti, ako ne primimo to kao deo sebe.

“I samo to u životu vredi. Iskušenja.”

Pazi, sve što govorim, je za ljude koji poseduju čula osećanja. Dok se mnogima, živo jebe za sve, gledajući samo na svoju korist i egoizam, tako isključeni i bez savesti. I za one osećajne, mislim da je važnije, da pokušamo upamtiti ova lepša iskušenja života. A proći neće ni jedna ni druga, opet nažalost. Sve dok smo živi. U to sam siguran. Ovo nam je škola. Šta će posle života biti, ko to zna, ko to zna?!

“…i blesa kao što jesam i posle svega još uvek verujem, da postoji osoba što će da razume, shvati, poštuje i ostane. Iskrena.”

“…hej, sada znam gde sam grešio
i gde sam, na žalost, bio gad,
a gde, na žalost, ne.

I da znaš, sve sam rebuse rešio,
ali ipak se ponekad
još zaletim na vetrenjače.

A vidiš već sam tu, na pola puta – sve je dim!
I fotografije od vremena izbledele.
I vidiš već sam tu, na pola puta, sad mi trebaš ti,
budi vodič moj kroz mutne predele…”

Tu je nekad stajala pesma "Na pola puta" od Balaševića ali zbog avtorskih prava više ne postoji link. Potražite je na internetu ;)