Dok sad lupam tvrdu glavu
vidam razbijeno srce,
toliko puta si ga slomila,
još ne razumem šta si u njemu tražila,
kao da neznaš,
sve sam ti nesebično dao.
Misliš ima još nešto neostvareno?

Nekad sve mi je vredelo i sad ništa.
Zašto sa tobom tražim nove rane?
Čemu se to još nadam,
kad si hladnija, kao nikad do sad.
Sve uzeto spiskala si poput kockara,
propila ludo kao pijanac neki,
žedan otrova i nečije uskraćene ljubavi.

Sad pod nos poturaš mi neke uspomene,
trljajući so na te još tako žive rane,
kao da ti nije bilo dovoljno,
kao da bi želela,
da ponovo zavolim te,
da možeš me još jednom zgaziti.
Ali kako?
Kad nisam ni prestao,
kad nisi ni prestala.

Koliko ćutanja još,
da bi spoznao svoju istinu,
što te više od sebe krijem,
manje znam, manje razumem.
Mrtvi mi ostavljaju pitanja,
ali više ne nose odgovora.

Moja strepnja, tvoje laži,
ostavljaju teške tragove
i te rane po duši opominju,
da lutajuća srca niko ne može zadržati
i naučio sam to na teži način.
Jer dao sam ti krila.