Lažeš, znam da lažeš,
po ko zna koji put,
njega, mene, sve,
a najviše sebe.
Ludo jedna, laž je pokretač
ovog kvarnog sveta,
ubica svakog čistog srca,
put do tuge, duše što plače.

Šta mi je činiti,
kad još uvek padam
i na tvoju laž
nisam imun,
na otrov što prosipaš,
poput neba laganu kišu
po cvetovima irisa,
nemoćni suncu da se otvore,
da procvetaju i ožive.
Baš kao ni ova ljubav
stvarana za tebe.

Znam lažeš me Ludo,
to dobro znaš,
ali ne znaš tako lud,
da i ja, lažem te!

Sve je laž odavno znam,
osećam te više nego
Ludice jedna i sama znaš.
Ne shvataš šta činiš, šta ubijaš,
niti ćeš ikad saznati, šta propuštaš,
šta od sebe daleko teraš.

Da je istina to što i sad mi govoriš,
znam nikad odlazila ne bi.
Da sam nepomičan, ranjen.
ispunjen tim otrovom nesreće i čežnje,
za sebe ne bi mario, ne bi disao.
Znaj samo uz tebe bi živeo,
sa tobom sretan bi bio.

Znam lažeš me Ludo,
to dobro znaš,
ali ne znaš tako lud,
da i ja, lažem te!