U mladosti, svi mi koji nismo mogli ili umeli smuvati devojke, a pravili se frajeri, za sve umetnike, svirce i boeme, ljubomorno smo govorili: “Vidi ga gabor, nije mogao da smuva ribu, pa naučio da svira dva, tri akorda na gitari i eto ga, sad svaku ima.”
Ljubomora je opaka stvar ali ljudi ima nešto na tome “ko svira”. Odavnina. Rečima, pesmom, muzikom, na papir prolivena osećanja pretvorena u reči, otvaraju mnoga srca. I ona najtvrđa i najhladnija otapaju se, poput snega u proleće, toplinom sunca. Kao Vanishom – oxi action inteligence što skida sve opake mrlje, iz one glupe reklame. Preterujem, ali tako je.
Po meni najbolji kantautor, pesnik, tekstopisac Đorđe Balašević, idol i neko ko meni stvarno vredi. Da ceo život pišem i švrljam, ali nikad ono njegovo “Š” u prezimenu neću stići. Toliko vredi. Na njegovom koncertu, koji sam posetio pre nekoliko meseci, Đole je na binu izveo Olju, svojih umetničkih dela muzu, i kazao: “Takve babe mi imamo u našem kraju”. Misleći na nju kao baku njihovih unuka. A ona, da ne pričam. Uh uh,… Ali da je izveo na binu u Americi, uhapsili bi ga misleći da ju je negde oteo. Mada dušom prazna i glupa Amerika ne može biti presudna u ovoj priči, ali shvatate šta želim reći.
Da nastavim:
Eto i ja bih želeo, taj dan pred oltarom, da te dočekam pred svima nama dragim ljudima. Postaviti te kraj Boga na tron ili bar postaviti na neku binu, i mada ne umem upravljati gitarom, zapevati ili recitirati kao Šerbedžija svoje reči: “Želim i ja takvu babu kraj sebe!”
No ti se meni još uvek odupireš. Zalud sve moje napisano, o tebi kao ženi, majci moje dece, bake našim unuka. Pesme, sve reči silne, ne pomažu. Ali ne odustajem i postajem za tebe bolji ili gori. Neshvatljiv ili nepodnošljiv poput srčane mane. I tu ću ostati još dugo, kao griža savest, da se nikad potpuno ne opustiš.

“Igraju se rečima i vladaju umom, ti pesnici i boemi. Samo oni znaju kad lažu ili istinu govore.”