Pisao bih ja kilometre reči još, pa onda po ko zna koji put: “Zašto?” Presudne su bile one prve reči u jednom davnom decembru. Da nije bilo njih, ne bi jedno drugome rekli “zdravo”, ni do kraja izgovorili “ćao”. Zašto dalje to činim? Kad te samo sa time zavedem, pogubim i polomim. A znam da nisam zloban. Pa ipak, danas razbiću te ja, sutra on. Zašto? Po ko zna koji put. Da se borim protiv nevidljivog neprijatelja iz tvoje prošlosti, tako neuspešno. Za tebe sad već nedostižnu i daleku. Utakmica, a ne znam ni ko je protiv koga, ni za koji kup ili pokal. Gde su grupe navijača? Nema nikoga, ni na igralištu ni tribini. Jer igrači su iz različitih vremena. Na jednoj klupi sedi prošlost, na drugoj beznadežnost. Lopta su samo reči, koje vrte se u beskraju. Igra brez granica i kraja, bez pobednika ili gubitnika. Ćutanje ili galama. Svejedno je. Siguran je samo bol, koji stoji kao sudija na sredini praznog igrališta i na svaki moj napad vadi crveni karton. Sudija šupčino grbava!

“Svaki tekst kao mala smrt. Umesto da se jebemo i doživljavamo neverovatne orgazme, da umiremo u malom od ljubavi. Mi ginemo od straha i praznih reči.”

I shvatam razlog za ovo danas. To je onaj lav u meni, kad nevidljivi povede sa golom razlike, poludim. Svako tvoje novo odbijanje, prihvatam kao poziv za novu utakmicu. Skupim odbranu, vezu i napad. Ronaldo narcis, Messi utajivač poreza,  Maradona narkoman, Pele jedini pravi igrač sa srcem i sve ostale za rad sa loptom obdarene i odmah u napad. Prosipam se rečima, driblam mislima, dok ne povedem ili bar izjednačim. Krvav je taj lopte čin.

No nevidljivi nije ni u mojoj ligi. Odavno. Ustvari nikad nije ni bio. Igram protiv tebe, ali borim se na tvojoj strani. Opet protiv sebe. Ispadam budala, po ko zna koji put. A ti te nevidljive barijere stvaraš sama, sebi i nama. I zbog njih ostavljaš me samo sa sve većim i glupljim osećajem praznine, da te nikad nisam ustvari ni imao. Čemu onda borba, pitam se? Na kraju ostaje mi samo to što je stvoreno za tebe, u meni. Ustvari se sam sa sobom borim, baš kao i ti. Oko gluposti. Oko straha. Oko svega što ne treba. A mogli smo “SVE” pa i više…

“Otpevao bi Bebek: A moglo je bolje…!”